Noam Chomsky: "Jasno je da ljudska priroda postoji"

Na svim područjima, njegova vizija je u suprotnosti s našim intelektualnim navikama. Još od vremena Levi-Straussa, Foucaulta i Derida tragali smo za znakovima slobode u plastičnosti čovjeka i mnoštvu kultura. Chomsky, s druge strane, brani ideju nepromjenjivosti ljudske prirode i urođenih mentalnih struktura i u tome vidi osnovu naše slobode.

Da smo stvarno plastični, jasno kaže, da nemamo prirodnu tvrdoću, ne bismo imali snage odoljeti. I kako bismo se usredotočili na glavnu stvar, kada nas sve okolo pokušava odvratiti i raspršiti našu pažnju.

Rođeni ste u Philadelphiji 1928. Roditelji su vam bili imigranti koji su pobjegli iz Rusije.

Moj otac je rođen u malom selu u Ukrajini. Napustio je Rusiju 1913. kako bi izbjegao regrutaciju židovske djece u vojsku — što je bilo jednako smrtnoj kazni. A moja majka je rođena u Bjelorusiji i došla je u SAD kao dijete. Njezina je obitelj bježala od pogroma.

Kao dijete išli ste u naprednu školu, ali ste istovremeno živjeli u okruženju židovskih imigranata. Kako biste opisali atmosferu tog doba?

Maternji jezik mojih roditelja bio je jidiš, ali, začudo, kod kuće nisam čuo ni jednu riječ jidiša. U to je vrijeme postojao kulturni sukob između zagovornika jidiša i "modernijeg" hebrejskog. Moji roditelji su bili na hebrejskoj strani.

Moj otac ju je predavao u školi, a ja sam to od malih nogu učio s njim, čitajući Bibliju i modernu literaturu na hebrejskom. Osim toga, moj otac je bio zainteresiran za nove ideje u području obrazovanja. Tako sam ušao u eksperimentalnu školu temeljenu na idejama Johna Deweyja.¹. Nije bilo ocjena, nije bilo natjecanja među učenicima.

Kad sam nastavio studirati u klasičnom školskom sustavu, s 12 godina, shvatio sam da sam dobar učenik. Bili smo jedina židovska obitelj na našem području, okružena irskim katolicima i njemačkim nacistima. Kod kuće nismo pričali o tome. Ali najčudnije je da su djeca koja su se vraćala s nastave s isusovačkim učiteljima koji su vikendom kada smo išli igrati bejzbol držali vatrene antisemitske govore potpuno zaboravila na antisemitizam.

Je li zato što ste odrasli u višejezičnom okruženju glavna stvar u vašem životu bilo učenje jezika?

Morao je postojati jedan duboki razlog koji mi je vrlo rano postao jasan: jezik ima temeljno svojstvo koje odmah upada u oči, vrijedno je razmisliti o fenomenu govora.

Svaki govornik naučio je konačan broj pravila koja mu omogućuju da proizvede beskonačan broj smislenih izjava. To je kreativna bit jezika, što ga čini jedinstvenom sposobnošću koju imaju samo ljudi. Neki klasični filozofi - Descartes i predstavnici škole Port-Royal - shvatili su to. Ali bilo ih je malo.

Kad ste počeli raditi, dominirali su strukturalizam i biheviorizam. Za njih je jezik proizvoljan sustav znakova čija je glavna funkcija pružanje komunikacije. Ne slažete se s ovim konceptom.

Kako to da prepoznajemo niz riječi kao valjani izraz našeg jezika? Kad sam se bavio ovim pitanjima, vjerovalo se da je rečenica gramatička ako i samo ako nešto znači. Ali ovo apsolutno nije istina!

Evo dvije rečenice lišene značenja: “Bezbojne zelene ideje bjesomučno spavaju”, “Bezbojne zelene ideje bjesomučno spavaju”. Prva rečenica je točna, unatoč činjenici da joj je značenje nejasno, a druga je ne samo besmislena, nego i neprihvatljiva. Govornik će prvu rečenicu izgovoriti normalnom intonacijom, a u drugoj će se spotaknuti na svaku riječ; štoviše, lakše će zapamtiti prvu rečenicu.

Što prvu rečenicu čini prihvatljivom, ako ne značenje? Činjenica da odgovara skupu principa i pravila za građenje rečenice koje ima svaki izvorni govornik određenog jezika.

Kako prijeći s gramatike svakog jezika na spekulativniju ideju da je jezik univerzalna struktura koja je prirodno «ugrađena» u svako ljudsko biće?

Uzmimo za primjer funkciju zamjenica. Kad kažem «John misli da je pametan», «on» može misliti ili na Ivana ili nekoga drugog. Ali ako kažem "John misli da je pametan", onda "on" znači netko drugi osim Johna. Dijete koje govori ovaj jezik razumije razliku između ovih konstrukcija.

Eksperimenti pokazuju da djeca od treće godine znaju ta pravila i poštuju ih, unatoč činjenici da ih tome nitko nije naučio. Dakle, to je nešto ugrađeno u nas što nas čini sposobnima da sami razumijemo i usvojimo ova pravila.

To je ono što nazivate univerzalnom gramatikom.

To je skup nepromjenjivih principa našeg uma koji nam omogućuju da govorimo i učimo svoj materinji jezik. Univerzalna gramatika utjelovljena je u određenim jezicima, dajući im niz mogućnosti.

Dakle, u engleskom i francuskom glagol se stavlja ispred objekta, a u japanskom iza, pa se u japanskom ne kaže “John hit Bill”, već samo “John hit Bill”. Ali izvan ove varijabilnosti, prisiljeni smo pretpostaviti postojanje «unutarnjeg oblika jezika», riječima Wilhelma von Humboldta.²neovisno o individualnim i kulturnim čimbenicima.

Po vašem mišljenju, jezik ne ukazuje na objekte, on ukazuje na značenja. To je kontraintuitivno, zar ne?

Jedno od prvih pitanja koje si filozofija postavlja jest Heraklitovo pitanje: je li moguće dvaput zakoračiti u istu rijeku? Kako možemo utvrditi da se radi o istoj rijeci? Sa stajališta jezika, to znači zapitati se kako se dva fizički različita entiteta mogu označiti istom riječju. Možete promijeniti njenu kemiju ili preokrenuti njen tok, ali rijeka će ostati rijeka.

S druge strane, ako uz obalu postavite barijere i po njoj vozite tankere, to će postati «kanal». Ako zatim promijenite njegovu površinu i koristite je za navigaciju centrom grada, ona postaje «autocesta». Ukratko, rijeka je prvenstveno pojam, mentalni konstrukt, a ne stvar. To je već Aristotel isticao.

Na čudan način, jedini jezik koji se izravno odnosi na stvari je jezik životinja. Takav i takav krik majmuna, popraćen takvim i takvim pokretima, rođaci će nedvojbeno shvatiti kao znak opasnosti: ovdje se znak izravno odnosi na stvari. I ne morate znati što se događa u umu majmuna da biste razumjeli kako to funkcionira. Ljudski jezik nema to svojstvo, nije referentno sredstvo.

Odbacujete ideju da stupanj detalja u našem razumijevanju svijeta ovisi o tome koliko je bogat vokabular našeg jezika. Koju ulogu onda pripisujete jezičnim razlikama?

Ako pažljivo pogledate, vidjet ćete da su razlike među jezicima često površne. Jezici koji nemaju posebnu riječ za crvenu boju nazivat će je "bojom krvi". Riječ «rijeka» pokriva širi raspon pojava u japanskom i svahiliju nego u engleskom jeziku, gdje razlikujemo rijeku (rijeku), potok (potočić) i potok (tok).

Ali temeljno značenje riječi «rijeka» je uvijek prisutno u svim jezicima. I mora biti, iz jednog jednostavnog razloga: djeca ne moraju iskusiti sve varijacije rijeke ili naučiti sve nijanse pojma «rijeka» da bi imala pristup ovom temeljnom značenju. Ovo znanje je prirodni dio njihova uma i jednako je prisutno u svim kulturama.

Shvaćate li da ste jedan od posljednjih filozofa koji se drže ideje postojanja posebne ljudske prirode?

Bez sumnje, ljudska priroda postoji. Mi nismo majmuni, nismo mačke, nismo stolice. To znači da imamo svoju prirodu, koja nas razlikuje. Ako nema ljudske prirode, to znači da nema razlike između mene i stolice. To je smiješno. A jedna od temeljnih komponenti ljudske prirode je jezična sposobnost. Čovjek je ovu sposobnost stekao tijekom evolucije, to je karakteristika čovjeka kao biološke vrste, a svi je jednako imamo.

Ne postoji takva skupina ljudi čija bi jezična sposobnost bila niža od ostalih. Što se tiče individualne varijacije, ona nije značajna. Ako uzmete malo dijete iz plemena Amazona koje nije bilo u kontaktu s drugim ljudima zadnjih dvadeset tisuća godina i premjestite ga u Pariz, vrlo brzo će progovoriti francuski.

U postojanju urođenih struktura i pravila jezika, paradoksalno vidite argument u korist slobode.

Ovo je neophodan odnos. Nema kreativnosti bez sustava pravila.

Izvor: filozofija časopisa

^1. John Dewey (1859.-1952.) bio je američki filozof i inovativni pedagog, humanist, pobornik pragmatizma i instrumentalizma.

^2. Pruski filozof i lingvist, 1767-1835.