Sadržaj
U školi su nas učitelji – strpljivo ili razdraženo, kako je netko imao sreće – žvakali što je autor ovog ili onog književnog djela htio reći. Sve što se od većine tražilo prilikom pisanja eseja bilo je prepričavanje onoga što su čuli svojim riječima. Čini se da su svi eseji napisani, sve ocjene primljene, ali sada, kao odrasla osoba, stvarno je zanimljivo razumjeti obrate zapleta klasičnih djela. Zašto likovi donose takve odluke? Što ih pokreće?
Zašto je Ranevskaya tako uzrujana: na kraju krajeva, ona je sama odlučila prodati vrt?
Svibanj je, a u zraku zasićenom mirisom trešnjinog cvijeta lebdi duh jesenje preli, vene, propadanja. I Lyubov Andreevna, nakon pet godina izbivanja, doživljava oštrije od onih koji su bili natopljeni ovim duhom kap po kap, dan za danom.
Nalazimo je u stanju iščekivanja, kada se čini da je nemoguće rastati se od imanja i vrta: „Nesreća mi se čini toliko nevjerojatnom da nekako ne znam ni što da mislim, izgubljena sam… ”. Ali kada ono što se činilo nevjerojatnim postane stvarnost: “…Sada je sve u redu. Prije prodaje nasada trešanja svi smo se brinuli, patili, a onda, kada je pitanje konačno riješeno, nepovratno, svi su se smirili, čak i razveselili.
Zašto je toliko uznemirena ako je sama odlučila prodati imanje? Možda samo zato što je sama odlučila? Nevolja je pala, boli, ali nekako je razumljivo, ali sam sam odlučio - kako bih mogao?!
Što je uzrujava? Gubitak samog vrta, koji je, kaže Petya Trofimov, davno prošao? Ova ljubazna, neoprezna žena, koja priznaje da je «uvijek bez ograničenja trošila novac, kao luda», ne drži se previše za materijalno. Mogla je prihvatiti Lopakhinov prijedlog da se imanje podijeli na parcele i iznajmljuje ljetnim stanovnicima. Ali "dače i ljetni stanovnici - tako je to išlo."
Posjeći vrt? Ali, ipak, ja sam ovdje rođen, ovdje su mi živjeli otac i majka, moj djed, volim ovu kuću, bez voćnjaka trešanja ne razumijem svoj život. On je simbol, bajka, bez koje joj se čini da život gubi smisao. Bajka koju je, za razliku od samog vrta, nemoguće odbiti.
A ovo je njezina “Gospodine, Gospodine, milostiv budi, oprosti mi grijehe! Nemoj me više kažnjavati!» zvuči: “Gospodine, molim te, nemoj mi oduzeti moju bajku!”.
Što bi je učinilo sretnijom?
Treba joj nova priča. A ako je po dolasku odgovor na telegrame osobe koja ju je ostavila glasio: “Gotovo je s Parizom”, onda se kroz prodaju vrta probija nova bajka: “Volim ga, jasno je... Ovo je kamen na vratu, s njim idem do dna, ali ovaj kamen volim i ne mogu bez njega.” U kojoj mjeri Lyubov Andreevna prihvaća bajku svoje kćeri: «Pročitat ćemo mnogo knjiga i pred nama će se otvoriti novi, prekrasan svijet»? Ne bez sumnje: "Odlazim u Pariz, tamo ću živjeti s novcem koji je poslala tvoja baka iz Jaroslavlja... i ovaj novac neće dugo trajati." Ali bajka argumentirano raspravlja i pobjeđuje.
Hoće li Ranevskaja biti sretna? Kao što je Thomas Hardy primijetio: "Postoje stvari tako nevjerojatne u koje se ne može vjerovati, ali ne postoje stvari tako nevjerojatne da se ne mogu dogoditi."