Saudade je portugalska riječ koja znači osjećaj praznine generiran razdaljinom s voljenom osobom. Stoga je to osjećaj nedostatka, mjesta ili osobe, ere. Riječ posuđena iz portugalske kulture, danas se široko koristi u francuskom, iako se ne može prevesti, jer je emocija koju izražava tako složena.

Etimologija, nostalgija dolazi od latinskog ukinut, a označava složenu emociju koja miješa u isto vrijeme melankoliju, nostalgiju i nadu. Prva pojava ove riječi datira oko 1200. godine u baladama portugalskih trubadura. Duboko ukorijenjen u portugalskoj kulturi, temelj je mnogih mitova poput onog o Domu Sebastiaou.

Ova riječ izaziva mješavinu slatkih i gorkih emocija, gdje se prisjećamo trenutaka provedenih, često s voljenom osobom, za koju znamo da će se teško ponoviti. Ali nada ostaje.

Ne postoji francuska ekvivalentna riječ koja bi prevela riječ "saudade" s portugalskog, i to s dobrim razlogom: teško je pronaći riječ koja obuhvaća i radosno sjećanje i patnju povezanu s nezadovoljstvom, žaljenjem, dok se s njim miješa nemoguća nada. . Riječ je to koja izaziva tajanstvenu mješavinu kontradiktornih emocija u sjećanju na prošlost čije podrijetlo nisu mogli utvrditi lingvisti.

Portugalski pisac Manuel de Melo kvalificirao je saudade ovom frazom: “Bem que se padece y mal que se disfruta”; što znači "naneseno dobro i uživano zlo", što sažima značenje jedne riječi saudade.

Međutim, ova riječ mogla bi imati toliko nijansi i značenja da je nekoliko pisaca ili pjesnika dalo vlastitu ideju o tome što je saudade. Na primjer, Fernando Pessoa, poznati portugalski pisac, definirao ju je kao “poeziju fada”. Međutim, svi se slažu da u ovoj riječi vide ekstremnu nostalgiju, pomalo nalik na izraz "slezena", koji je proslavio Baudelaire.

Fado je portugalski stil glazbe čija je važnost i popularnost u Portugalu temeljna. U tradiciji je to žena koja pjeva, uz pratnju gitare s dvanaest žica, koju sviraju dva muškarca. Upravo kroz taj glazbeni stil saudade je najčešće dolazio do izražaja, u tekstovima pjesnika i pjevača. U tim se glazbenim tekstovima mogla izazvati nostalgija za prošlošću, nestalim ljudima, izgubljenom ljubavlju, ljudskim stanjem i promjenjivim osjećajima tijekom vremena. Pjevanje ovih osjećaja omogućuje slušateljima da zapravo razumiju dvosmisleno značenje saudade. To je izražajno sredstvo povezano s ovim pojmom, kroz njegovu portugalsku kulturnu povijest. Iako je ova riječ duboko portugalska i nemoguće ju je prevesti, stoga ostaje dostupna svima, u stanju srcem čitati emocije koje je izrazila pjevačica fadoa, kao što je Amalia Rodrigues, poznata pjevačica i koju nosi njezin glas. pun emocija fado po cijelom svijetu, a time i znanje o saudade.

Mnogi lingvisti, filozofi, filolozi i pisci pokušali su u knjigama i romanima kvalificirati saudade. Adelino Braz, u Neprevodivo o kojem je riječ: studija saudade, kvalificira ovu riječ kao “napetost između suprotnosti”: s jedne strane osjećaj nedostatka, s druge strane nada i želja za ponovnim otkrivanjem. ono što nam nedostaje.

Portugalski jezik koristi izraz “imati saudades”, čiji objekt može biti voljena osoba, mjesto, stanje poput djetinjstva.

“Imam prošlost”, naglašava Pessoa u svojoj korespondenciji, “samo saudade nestalih osoba, koje sam volio; to nije saudade vremena u kojem sam ih volio, nego sama saudade ovih ljudi”.

Prema Inês Oseki-Dépré u svojoj knjizi La Saudade, portugalskog porijekla nostalgija povezivala bi se s prvim osvajanjima u Africi. To je pomoću ove riječi nostalgija da su doseljenici izražavali svoje osjećaje prema domovini s Madeire, Alcazarquivira, Arcile, Tangiera, Cape Verdea i Azora.

Konačno, ovaj osjećaj saudade dovodi u igru ​​jednako ambivalentan odnos, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Sretni smo što smo prisutni u prošlosti, a tužni smo što smo prošli u sadašnjosti.

Konačno, saudade je apsolutna nostalgija, mješavina emocija koje rezoniraju u različitim prostor-vremenima našeg uma, gdje je ljubav prošlost, ali još uvijek prisutna.