Je li moguće uz pomoć stranog jezika razviti karakterne osobine koje su nam potrebne i promijeniti vlastiti pogled na svijet? Da, siguran je poliglot i autor vlastite metodologije za brzo učenje jezika, Dmitrij Petrov.
Psihologije: Dmitrij, jednom ste rekli da je jezik 10% matematika i 90% psihologija. Što si mislio?
Dmitrij Petrov: Može se raspravljati o proporcijama, ali mogu sa sigurnošću reći da jezik ima dvije komponente. Jedno je čista matematika, drugo čista psihologija. Matematika je skup osnovnih algoritama, osnovnih temeljnih principa jezične strukture, mehanizam koji ja nazivam jezičnom matricom. Svojevrsna tablica množenja.
Svaki jezik ima svoj mehanizam - to je ono što razlikuje jezike uXNUMXbuXNUMXb jedan od drugog, ali postoje i opći principi. Kod savladavanja jezika potrebno je algoritme dovesti do automatizma, kao kod savladavanja nekog sporta, plesa ili sviranja nekog glazbenog instrumenta. I to nisu samo gramatička pravila, to su temeljne strukture koje stvaraju govor.
Na primjer, red riječi. Izravno odražava pogled na svijet izvornog govornika ovog jezika.
Želite li reći da se po redoslijedu u kojem su dijelovi govora smješteni u rečenici može suditi o svjetonazoru i načinu mišljenja ljudi?
Da. Tijekom renesanse, na primjer, neki francuski lingvisti čak su vidjeli superiornost francuskog jezika nad drugima, posebice germanskim, u tome što Francuzi prvo imenuju imenicu, a zatim pridjev koji ga definira.
Donijeli su diskutabilan, za nas čudan zaključak da Francuz prvo vidi glavnu stvar, bit — imenicu, a onda je već opskrbljuje nekom vrstom definicije, atributa. Na primjer, ako Rus, Englez, Nijemac kažu «bijela kuća», Francuz će reći «bijela kuća».
Koliko su složena pravila za slaganje različitih dijelova govora u rečenici (recimo, Nijemci imaju zamršen, ali vrlo krut algoritam) pokazat će nam kako odgovarajući ljudi percipiraju stvarnost.
Ako je glagol na prvom mjestu, ispada da je radnja važna za osobu na prvom mjestu?
Uglavnom, da. Recimo ruski i većina slavenskih jezika imaju slobodan red riječi. A to se ogleda u načinu na koji gledamo na svijet, u načinu na koji organiziramo svoje biće.
Postoje jezici s fiksnim redoslijedom riječi, poput engleskog: na ovom jeziku ćemo reći samo "volim te", a na ruskom postoje opcije: "volim te", "volim te", "volim te ”. Slažem se, mnogo više raznolikosti.
I još više zbrke, kao da namjerno izbjegavamo jasnoću i sustav. Po mom mišljenju, vrlo je ruski.
U ruskom jeziku, uz svu fleksibilnost izgradnje jezičnih struktura, ima i svoju "matematičku matricu". Iako engleski jezik doista ima jasniju strukturu, što se odražava i na mentalitet — uređeniji, pragmatičniji. U njemu se jedna riječ koristi u maksimalnom broju značenja. I to je prednost jezika.
Tamo gdje je u ruskom jeziku potreban niz dodatnih glagola — na primjer, kažemo «to go», «to rise», «to go down», «to return», Englez koristi jedan glagol «go», koji je opremljen sa postpozicija koja mu daje smjer kretanja.
A kako se psihološka komponenta manifestira? Čini mi se da čak i u matematičkoj psihologiji ima dosta psihologije, sudeći po vašim riječima.
Druga komponenta u lingvistici je psihoemocionalna, jer je svaki jezik način gledanja na svijet, pa kad počnem podučavati jezik, prije svega predlažem da pronađem neke asocijacije.
Na primjer, talijanski je jezik povezan s nacionalnom kuhinjom: pizza, tjestenina. S druge strane, Italija je glazba. Za treće — kino. Mora postojati neka emocionalna slika koja nas veže za određeni teritorij.
I tada počinjemo doživljavati jezik ne samo kao skup riječi i popis gramatičkih pravila, već kao višedimenzionalni prostor u kojem možemo postojati i osjećati se ugodno. A ako želite bolje razumjeti Talijana, onda to trebate učiniti ne na univerzalnom engleskom (usput rečeno, malo ljudi ga u Italiji govori tečno), već na svom materinjem jeziku.
Jedan poznati poslovni trener nekako se našalio, pokušavajući objasniti zašto su nastali različiti narodi i jezici. Njegova teorija glasi: Bog se zabavlja. Možda se slažem s njim: kako drugačije objasniti da ljudi nastoje komunicirati, razgovarati, bolje se upoznati, ali kao da je namjerno izmišljena prepreka, prava potraga.
Ali većina komunikacije odvija se između izvornih govornika istog jezika. Razumiju li se uvijek? Sama činjenica da govorimo istim jezikom ne jamči nam razumijevanje, jer svatko od nas u ono što je izgovoreno unosi potpuno različita značenja i emocije.
Stoga se isplati učiti strani jezik ne samo zato što je zanimljiva aktivnost za opći razvoj, već je apsolutno neophodan uvjet za opstanak čovjeka i čovječanstva. U suvremenom svijetu nema takvog sukoba — ni oružanog ni ekonomskog — koji ne bi nastao jer se ljudi na nekom mjestu ne razumiju.
Ponekad se potpuno različite stvari nazivaju istom riječju, ponekad, govoreći o istoj stvari, nazivaju pojavu različitim riječima. Zbog toga izbijaju ratovi, nastaju mnoge nevolje. Jezik kao fenomen je bojažljiv pokušaj čovječanstva da pronađe miran način komunikacije, način razmjene informacija.
Riječi prenose samo mali postotak informacija koje razmjenjujemo. Sve ostalo je kontekst.
Ali ovaj lijek nikada, po definiciji, ne može biti savršen. Stoga psihologija nije ništa manje važna od poznavanja jezične matrice, a smatram da je paralelno s njezinim proučavanjem apsolutno potrebno proučavati mentalitet, kulturu, povijest i tradiciju dotičnog naroda.
Riječi prenose samo mali postotak informacija koje razmjenjujemo. Sve ostalo je kontekst, doživljaj, intonacija, geste, izrazi lica.
Ali kod mnogih — s tim se vjerojatno često susrećete — jak strah upravo zbog malog rječnika: ako ne znam dovoljno riječi, krivo gradim konstrukcije, varam se, onda me definitivno neće razumjeti. Više važnosti pridajemo «matematici» jezika nego psihologiji, iako bi, pokazalo se, trebalo biti obrnuto.
Postoji sretna kategorija ljudi koji su, u dobrom smislu, lišeni kompleksa inferiornosti, kompleksa pogreške, koji, znajući dvadesetak riječi, komuniciraju bez problema i sve što im je potrebno postižu u stranoj zemlji. A ovo je najbolja potvrda da se ni u kojem slučaju ne treba bojati pogriješiti. Nitko ti se neće smijati. To nije ono što vas sprječava u komunikaciji.
Promatrao sam velik broj ljudi koji su morali poučavati u različitim razdobljima mog učiteljskog života i otkrio sam da teškoće u ovladavanju jezikom imaju određeni odraz čak i u ljudskoj fiziologiji. Našao sam nekoliko točaka u ljudskom tijelu gdje napetost uzrokuje određene poteškoće u učenju jezika.
Jedna od njih je na sredini čela, tamo je napetost tipična za ljude koji su skloni sve shvaćati analitički, puno razmišljaju prije nego što glume.
Ako to primijetite kod sebe, to znači da pokušavate na svom “internom monitoru” napisati neku frazu koju ćete izraziti svom sugovorniku, ali se bojite pogriješiti, odabrati prave riječi, precrtati, ponovno odaberite. Oduzima ogromnu količinu energije i uvelike ometa komunikaciju.
Naša fiziologija signalizira da imamo puno informacija, ali nalazimo preuzak kanal da bismo ih izrazili.
Druga točka je u donjem dijelu vrata, na razini ključnih kostiju. Zaoštrava se ne samo među onima koji uče jezik, već i među onima koji govore javno — predavači, glumci, vokali. Čini se da je naučio sve riječi, sve zna, ali čim dođe do razgovora, u grlu mu se pojavi određena knedla. Kao da me nešto sprječava da izrazim svoje misli.
Naša fiziologija signalizira da imamo veliku količinu informacija, ali nalazimo preuzak kanal za njihovo izražavanje: znamo i možemo učiniti više nego što možemo reći.
I treća točka — u donjem dijelu trbuha — je napeta za one koji su sramežljivi i misle: „Što ako kažem nešto krivo, što ako ne razumijem ili me ne razumiju, što ako se smiju na mene?" Kombinacija, lanac ovih točaka vodi u blokadu, u stanje kada gubimo sposobnost fleksibilne, slobodne razmjene informacija.
Kako se riješiti ovog komunikacijskog bloka?
I sama primjenjujem i preporučujem studentima, posebno onima koji će raditi kao tumači, tehnike pravilnog disanja. Posudila sam ih iz prakse joge.
Udahnemo, a dok izdišemo, pažljivo promatramo gdje imamo napetost, te "rastvaramo", opuštamo te točke. Tada se pojavljuje trodimenzionalna percepcija stvarnosti, a ne linearna, kada "na ulazu" rečene fraze hvatamo riječ po riječ, gubimo polovicu njih i ne razumijemo, a "na izlazu" izdajemo riječ po riječ.
Ne govorimo riječima, već semantičkim jedinicama - kvantima informacija i emocija. Dijelimo misli. Kad počnem reći nešto na jeziku koji dobro govorim, na svom materinjem jeziku ili na nekom drugom jeziku, ne znam kako će završiti moja rečenica – postoje samo misli koje vam želim prenijeti.
Riječi su pratitelji. I zato glavne algoritme, matricu treba dovesti do automatizma. Da im se ne bi neprestano osvrtao, svaki put otvarajući usta.
Koliko je velika jezična matrica? Od čega se sastoji — od glagolskih oblika, imenica?
Ovo su najpopularniji oblici glagola, jer čak i ako u jeziku postoje deseci različitih oblika, postoje tri ili četiri koja se koriste cijelo vrijeme. I svakako uzmite u obzir kriterij učestalosti - i s obzirom na vokabular i gramatiku.
Mnogi ljudi izgube entuzijazam za učenjem jezika kada vide koliko je gramatika raznolika. Ali nije potrebno pamtiti sve što se nalazi u rječniku.
Zanimala me vaša ideja da jezik i njegova struktura utječu na mentalitet. Događa li se obrnuti proces? Kako, na primjer, jezik i njegova struktura utječu na politički sustav u određenoj zemlji?
Činjenica je da se karta jezika i mentaliteta ne poklapa s političkom kartom svijeta. Razumijemo da je podjela na države rezultat ratova, revolucija, nekakvih dogovora među narodima. Jezici glatko prelaze jedan u drugi, između njih nema jasnih granica.
Mogu se identificirati neki opći obrasci. Na primjer, u jezicima zemalja s manje stabilnim ekonomijama, uključujući Rusiju, Grčku, Italiju, često se koriste neosobne riječi "mora", "treba", dok u jezicima sjeverne Europe takvih riječi nema. .
Ni u jednom rječniku nećete pronaći kako prevesti rusku riječ "neophodno" na engleski jednom riječju, jer se ne uklapa u engleski mentalitet. Na engleskom morate imenovati predmet: who oves, who need?
Jezik učimo u dvije svrhe — za zadovoljstvo i za slobodu. A svaki novi jezik daje novi stupanj slobode
Na ruskom ili talijanskom možemo reći: "Moramo izgraditi cestu." Na engleskom je "You must" ili "I must" ili "We must build". Ispada da Britanci pronalaze i određuju osobu odgovornu za ovu ili onu akciju. Ili na španjolskom, kao na ruskom, reći ćemo «Tu me gustas» (Sviđaš mi se). Subjekt je onaj koji voli.
A u engleskoj rečenici, analog je "I like you". Odnosno, glavna osoba na engleskom je ona kojoj se netko sviđa. S jedne strane, time se očituje veća disciplina i zrelost, a s druge veći egocentrizam. Ovo su samo dva jednostavna primjera, ali oni već pokazuju razliku u pristupu životu Rusa, Španjolaca i Britanaca, njihov pogled na svijet i sebe u ovom svijetu.
Ispada da ako uzmemo jezik u ruke, onda će se naše razmišljanje, naš svjetonazor neizbježno promijeniti? Vjerojatno je moguće odabrati jezik za učenje u skladu sa željenim kvalitetama?
Kada se osoba, svladavši jezik, služi njime i nalazi se u jezičnom okruženju, nesumnjivo dobiva nove karakteristike. Kad govorim talijanski, ruke mi se pale, geste su mi puno aktivnije nego kad govorim njemački. Postajem emotivniji. A ako stalno živite u takvoj atmosferi, onda to prije ili kasnije postaje vaše.
Moji kolege i ja primijetili smo da su studenti lingvističkih sveučilišta koji su studirali njemački jezik discipliniraniji i pedantičniji. Ali oni koji su učili francuski vole se baviti amaterskim aktivnostima, imaju kreativniji pristup životu i učenju. Inače, češće su pili oni koji su studirali engleski: Britanci su u top 3 nacije koje najviše piju.
Mislim da se Kina uzdigla do takvih ekonomskih visina i zahvaljujući svom jeziku: kineska djeca od malih nogu uče ogroman broj znakova, a za to je potrebna nevjerojatna temeljitost, mukotrpnost, ustrajnost i sposobnost uočavanja detalja.
Trebate jezik koji gradi hrabrost? Naučite ruski ili, na primjer, čečenski. Želite li pronaći nježnost, emocionalnost, osjetljivost? Talijanski. Strast — španjolski. Engleski uči pragmatizmu. Njemački — pedantnost i sentimentalnost, jer je građanin najsentimentalnije stvorenje na svijetu. Turski će razviti militantnost, ali i talent za cjenkanje, pregovaranje.
Je li svatko u stanju naučiti strani jezik ili za to trebate imati neke posebne talente?
Jezik kao sredstvo komunikacije dostupan je svakoj pri zdravoj pameti. Osoba koja govori svoj maternji jezik, po definiciji, može govoriti drugim: ima sav potreban arsenal sredstava. Mit je da su neki sposobni, a neki ne. Postoji li motivacija ili ne, druga je stvar.
Kada školujemo djecu, to ne smije biti popraćeno nasiljem koje može uzrokovati odbijanje. Sve ono dobro što smo naučili u životu, primili smo sa zadovoljstvom, zar ne? Jezik učimo u dvije svrhe — za zadovoljstvo i za slobodu. A svaki novi jezik daje novi stupanj slobode.
Učenje jezika navodi se kao siguran lijek za demenciju i Alzheimerovu bolest, prema nedavnim istraživanjima*. A zašto ne Sudoku ili npr. šah, što mislite?
Mislim da je svaki rad mozga koristan. Samo što je učenje jezika svestraniji alat od rješavanja križaljki ili igranja šaha, barem zato što je puno manje ljubitelja igrica i biranja riječi od onih koji su barem u školi učili neki strani jezik.
No, u suvremenom svijetu potrebni su nam različiti oblici treninga mozga, jer, za razliku od prethodnih generacija, mnoge svoje mentalne funkcije delegiramo na računala i pametne telefone. Prije je svatko od nas znao napamet desetke telefonskih brojeva, ali sada ne možemo doći do najbliže trgovine bez navigatora.
Nekada je ljudski predak imao rep, kada su prestali koristiti ovaj rep, on je otpao. U posljednje vrijeme svjedočimo totalnoj degradaciji ljudskog pamćenja. Jer svakim danom, sa svakom generacijom novih tehnologija, delegiramo sve više funkcija gadgetima, prekrasnim uređajima koji su stvoreni da nam pomognu, rasterete nas dodatnog opterećenja, ali nam postupno oduzimaju vlastite moći koje se ne daju.
Učenje jezika u ovoj seriji jedno je od prvih mjesta, ako ne i prvo, kao jedno od mogućih sredstava za suzbijanje degradacije pamćenja: uostalom, da bismo zapamtili jezične konstrukcije, a još više da kažem, moramo koristiti raznih dijelova mozga.
* Godine 2004. Ellen Bialystok, doktorica znanosti, psihologinja sa Sveučilišta York u Torontu, i njezini kolege usporedili su kognitivne sposobnosti starijih dvojezičnih i jednojezičnih. Rezultati su pokazali da poznavanje dvaju jezika može odgoditi pad kognitivne aktivnosti mozga za 4-5 godina.