"Iskreno": hipnoterapijska bajka

Davne 1982. godine Anna Gennadievna imala je šest i pol godina. Početkom siječnja ona je u društvu svoje majke, tete i bratića Slavika prvi put otišla na božićno drvce u mjesni Dom kulture. Slavik je bio pet mjeseci stariji od Anečke, tako da je tog mraznog dana u siječnju Slavik imao već sedam godina, a Anečka još šest, ali jednu i pol.

Sunce je sjalo kao žumanjak na prozirnom nebu. Šetali su škripavim siječanjskim snijegom, a nespretne pahulje smiješno su Anju bockale u nos i petljale joj se u trepavice. Povodom blagdana djevojčica je bila odjevena u zelenu haljinu koju je isplela njezina baka. Baka ga je ukrasila šljokicama i šljokicama, a haljina se pretvorila u kostim božićnog drvca.

Za Slavika je napravljen kostim kokoši. Sastojao se od žutih satenskih harem hlača i iste potkošulje. Kruna kostima — doslovno — bila je pileća glava. Slavikova majka sašila je žutu kapu, umjesto vizira je pričvrstila narančasti kljun od kartona, a u sredinu kapice sašila je češalj izrezan od pjenaste gume i oslikan grimiznim gvašom. U borbi za najbolju novogodišnju nošnju sva rodbina je prorekla Slaviku prvo mjesto.

Potoci i rijeke od djece i roditelja centripetalno su tekli do ulaza u Dom kulture, ispred kojega su se pretvarali u jedan snažan brujalo-zujanje potočića koji se ulijevao u predvorje zgrade. Odrasli su unaprijed upozoreni da je predstava namijenjena samo djeci koja će u gledalištu biti bez roditelja. Stoga su na putu do božićnog drvca obje majke davale upute djeci kako se ponašati. Anjina majka strogo je zapovijedala da brata ne ostavlja ni na jedan korak, bojeći se da bi joj se kći mogla izgubiti u ogromnoj masi djece.

Kad su u zgradi, veličanstvena četvorka odmah je zaražena općom galamom. Roditelji su svake minute ljepša djeca, tresu ih i češljaju. Djeca su se mučila, trčala po predvorju i opet postala raščupana. Predvorje je izgledalo poput ogromnog kokošinjca. Kostim kokoši je bio taman.

Skinuvši teški karirani kaput, Slavik je rado navukao satenske harem hlače preko hlača i uvukao potkošulju. S nevjerojatnim ponosom zavezao je kapu s kljunom i češljem ispod brade. Žuti saten je sjao i svjetlucao. Zajedno s njim, Slavik je blistao i svjetlucao, a Anna Gennadievna je šest i pol godina zavidno gutala slinu: kostim božićnog drvca nije se mogao usporediti s kostimom kokoši.

Iznenada se odnekud pojavila sredovječna gospođa visoke frizure, odjevena u smeđe odijelo. Svojim izgledom podsjetila je Anechku na neosvojivu stijenu iz bajke o smiješnoj, ali poštenoj planini (postojala je takva vijetnamska bajka).

Začudo, glas "stijene" bio je prilično nježan i istovremeno glasan. Pokazujući svojim smeđim rukavom na predsoblje, dala je znak djeci da je slijede. Roditelji su se spremali pojuriti u istom smjeru, ali im je “stijena” vješto pred nosom zalupila staklena vrata koja su razdvajala predsoblje i predvorje.

Jednom u foajeu, “rock” gospođa je glasno rekla: “Djeco do sedam godina, dignite ruku i dođite k meni. Oni stariji od sedam, ostanite gdje jeste.” Anya nije htjela ostaviti sedmogodišnjeg Slavika zbog neshvatljive rock tete, ali u njihovoj obitelji bilo je uobičajeno govoriti istinu. Je uvijek. I Anna Gennadievna, zatvorivši oči, napravi korak naprijed prema nepoznatom. Neizvjesnost je nju i djevojke i dečke poput nje ponijela po uzoranom parketu predsoblja u gledalište. “Stjena” je brzo posjela djecu u prve redove i jednako brzo nestala.

Čim je Anna Gennadievna sjela na bordo stolicu presvučenu velurom, odmah je zaboravila na brata. Pred očima joj se pojavio nevjerojatan zastor. Njegova površina bila je izvezena šljokicama između kojih su svjetlucali sunce, mjesec i zvijezde. Sav je taj sjaj svjetlucao, iskrio i mirisao na prašinu.

A Anna Gennadievna doživjela je tako ugodno i ugodno stanje da je, ohrabrena, stavila ruke na drvene naslone za ruke, uglađene vremenom. Desno od nje sjedila je uplašena crvenokosa djevojka, a lijevo dječak s naslikanim brkovima odjeven u gusara.

U dvorani je zazujalo, kao na orijentalnom bazaru. I kako je svjetlost postupno nestajala, zujanje se stišalo. I konačno, kad su se svjetla ugasila i dvorana potpuno utihnula, zavjesa se otvorila. Anna Gennadievna je vidjela prekrasnu zimsku šumu i njene stanovnike. Upala je u čarobni svijet bajke, potpuno zaboravivši na Slavika s njegovim kostimom... pa čak i na svoju majku.

Neke štetne životinje, predvođene Baba Yagom, otele su Snjeguljicu, skrivajući je u šumi. I samo su je hrabri sovjetski pioniri uspjeli osloboditi iz zatočeništva. Sile zla nepomirljivo su vodile borbu sa silama dobra, koje su na kraju pobijedile. Lisica i vuk sramotno su pobjegli, a Baba Yaga je preodgojena. Djed Frost, Snjeguljica i pioniri požurili su proslaviti Novu godinu.

Sat predviđen za nastup proletio je u trenu. I cijeli ovaj sat Anechka je "bila" tamo, na pozornici. Zajedno s hrabrim pionirima, Anechka je pomogla Snow Maiden prevladati spletke zlikovaca. Anna Gennadievna je spretno nadmudrila lisicu, prevarila glupog vuka i malo zavidjela pionirima, jer su se stvarno borili protiv zla, a ona se pretvarala.

Na kraju nastupa Anya je toliko pljesnula da su je boljeli dlanovi. Djed Mraz s pozornice pozvao je svu djecu u predvorje da vide kostime u kojima su momci došli. Čak ni blještava misao o jasnom favoritu – kostimu kokoši – nije pokvarila raspoloženje mladoj Anni, osjećala se tako dobro nakon nastupa.

Rock dama pojavila se jednako iznenada kao što je i nestala. Djecu je brzo izvela iz gledališta u foaje, gdje ih je jednako brzo rasporedila oko božićnog drvca. Anya je odmah pronašla Slavika svojim očima - bilo je nemoguće ne primijetiti jarko žutog dječaka koji se znojio ispod satenskog "perja". Anna Gennadievna stisnula se do Slavika i odjednom se jasno sjetila majčine naredbe "da ne napušta brata ni na jedan korak."

Djed Mraz je smišljao zagonetke, djeca su se natjecala jedni s drugima izvikivala zagonetke, zatim su uslijedila zabavna natjecanja, a na kraju su svi zaplesali. Na veliko olakšanje Anne Gennadievne, nagrada za najbolji kostim nije dodijeljena, jer su se Djedu Mrazu svidjeli apsolutno svi kostimi, a nije mogao odabrati najbolji. Tako je svu djecu pozvao na darove. Poklone – papirnate kutije s ružnim oslikanim medvjedima – dijelile su lijepe djevojke u kartonskim kokošnicima.

Primivši darove, Anechka i Slavik, uzbuđeni i sretni, izašli su u predvorje, gdje su ih čekale majke. Tvrdoglavi Slavik konačno se oslobodio žute “perjanice”. Nakon što su obukle gornju odjeću, majke umorne od čekanja i sretna djeca otišle su kući. Na putu je Anechka ispričala majci o lukavoj lisici, glupom vuku, izdajničkoj Babi Yagi.

U nekom trenutku, u njezinoj priči, bljesnula je rečenica da Anya i njezin brat sjede odvojeno u hodniku. Mama je, sa sve većom prijetnjom u glasu, pitala zašto. A Anechka je iskreno ispričala kako je njezina teta-"rock" nju i drugu djecu odvela u dvoranu, jer su imali manje od sedam godina. Stoga je sjedila gotovo na samoj pozornici, pored crvenokose djevojke i gusara, i sve je mogla vrlo jasno vidjeti. A stariji dečki i Slavik sjedili su u zadnjim redovima.

Sa svakom riječju lice Anečkine majke postajalo je tmurno i poprimilo strogi izraz. Skupivši obrve, prijeteći je rekla da mora ostati sa Slavikom, a za to jednostavno nije morala podići ruku – to je sve. Tada se ne bi razdvajali, a ona bi cijeli nastup sjedila do brata!

Anna Gennadievna je bila zbunjena. Iskreno je odgovorila da još nema sedam godina i da je zato sjedila na dobrom mjestu gotovo uz pozornicu – mlađima su dodijeljena bliža mjesta. Što je loše u tome?

Mama je Anju optužila za nedomišljenost ("Kakva čudna riječ", pomislila je djevojka). Žena je nastavila zamjerati kćer. Ispada da morate razmišljati svojom glavom prije nego što nešto učinite (inače Anna Gennadievna nije znala za ovo)! Uslijedio je neki glupi primjer kako će sigurno svi ići skočiti s devetog kata, te retoričko pitanje: "Hoćeš li i ti skočiti?"

Dobro raspoloženje se rastopilo kao sladoled na radijatoru. Anya ga nije htjela izgubiti. Morao sam se pravdati i braniti, objašnjavajući mami da je poštenje jako dobra i važna kvaliteta, te da su i mama i tata, i Anečkina baka uvijek govorili da treba biti pošten, pa čak i pioniri iz bajke razgovarali o tome.

Stoga je ona, Anya, postupila pošteno, rekavši da još nema sedam godina, baš kao i onaj dječak iz priče o Časnoj riječi. Uostalom, i sama je moja majka ovog dječaka više puta davala za primjer. Što je rečeno u toj priči? – Ostaje za vidjeti tko će biti ovaj dječak kad naraste, ali tko god da je, možete jamčiti da će biti prava osoba. Anya je jako htjela postati prava osoba, pa je za početak postala iskrena.

Nakon takvog književnog aduta, majčin bijes je splasnuo, a Anna Gennadievna je za sebe jasno shvatila da je poštenje čarobni štapić koji gasi tuđu ljutnju.

Godine su prolazile. Anya se pretvorila u pravu Annu Gennadievnu. Imala je bundu od nerca i cijeli odjel zaposlenika za koje je bila odgovorna.

Anna Gennadievna je bila pametna, eruditna, ali nesigurna, sramežljiva osoba. Govoreći dva strana jezika, poznavajući osnove menadžmenta, upravljanja kadrovima i računovodstva, sve te vještine uzimala je zdravo za gotovo. Dakle, naravno, rastao je i broj slučajeva koje je ona izvodila, dok je plaća ostala ista.

Ali život je tako zanimljivo posložen da prije ili kasnije sve postavi na svoje mjesto.

Zaposlenici su ponekad davali otkaz u potrazi za boljim poslom, žene su se udavale, muškarci su išli na unapređenje, a samo Anna Gennadievna nije otišla nikamo. Ili bolje rečeno, išla je na posao – svaki dan, čak pet puta tjedno – ali to je nikamo nije odvelo. Pa čak i na kraju doveo do slijepe ulice.

Slijepa ulica se neprimjetno uvukla u mraznom zimskom danu. Istaknuo joj je da za jednu plaću radi svoj posao, dio posla Kirila Ivanoviča, koji je nedavno premješten u drugu kancelariju, najveći dio posla Lenočke koja se udala i hrpu drugih sitnih zadataka i zadatke koje definitivno nije dužna obavljati. Anna Gennadievna se pokušala sjetiti kada su ovi slučajevi ušli u krug njezinih dužnosti, ali nije mogla. Očito se to dogodilo davno.

U grlu mi se skupila knedla. Kako ne bi briznula u plač, Anna Gennadievna se nagnula i počela vezivati ​​nepostojeće vezice. Ali čim se glava spusti, suze su potekle iz očiju, kao mlaz vode iz slomljene brane. Osjećala se zgnječeno i razbijeno, osjećajući težinu nagomilane slijepe ulice u utrobi.

Odsutnost Lenochke, Kirilla Ivanoviča i drugih pokazala se vrlo korisnom. Nitko nije vidio njezine suze. Nakon što je plakala točno 13 minuta, konačno je shvatila da nešto hitno treba promijeniti u svom životu. Inače će ga zastoj u potpunosti zdrobiti.

Vraćajući se kući nakon posla, Anna Gennadievna je pronašla telefon kolege iz razreda koji je sve znao jer je bila udana za istražitelja.

Hitno trebate psihologa! Nećeš sama izaći iz ove rupe”, samouvjereno je rekla kolegica iz razreda nakon što je odslušala Anjinu priču o svjesnosti. – Moj muž je imao nekakvog mađioničara. Poslat ću ti posjetnicu.

Pola sata kasnije, fotografija sedefne posjetnice s telefonskim brojem mađioničara ljudskih duša nagovijestila je njezin dolazak klikom u messengeru.

Na posjetnici je pisalo “Stein AM, hipnoterapeut”. “Jesi li muškarac ili žena?” Jevstignjejev glas je odjeknuo u njegovoj glavi. "A koja je, zapravo, razlika...", pomisli Anna Gennadievna i drhtavom rukom okrene broj.

Na njezino veliko olakšanje, ispostavilo se da je hipnoterapeut Aleksandra Mihajlovna. "Ipak, sa ženom je nekako lakše", sretno je pomislila Anna Gennadievna.

U dogovoreni dan i sat, Anna Gennadievna je došla hipnoterapeutu. Stein je bila crnka srednjih godina odjevena u traperice i smeđu dolčevicu. Anna Gennadievna je čak uhvatila neku vanjsku sličnost sa sobom, što ju je usrećilo.

Hipnoterapeutov ured bio je okupan prigušenim svjetlom, razrijeđen neonsko-plavim sjajem akvarija u kojem su plivali crveni kopreni poput malih šarana. U sredini ureda bila je bordo fotelja. Tapecirana velurom. S poliranim drvenim naslonima za ruke. Iskreno!

Stein je pozvao Annu Gennadievnu da sjedne, pokazujući svojim smeđim rukavom na naslonjač. U tom trenutku, negdje duboko u tijelu ili u glavi - ni sama Anna Gennadievna nije razumjela gdje točno - začuo se škljocaj i vrh se počeo odmotavati. Svakim zaokretom od njega su se odbijali neki zvukovi ili slike. Brzo su planule i odmah nestale u umu Ane Gennadijevne, ne dajući joj priliku da ih ostvari. Samo najslabiji miris prašine golicao mu je nosnice.

I to se događalo neko vrijeme, sve dok Anna Gennadievna nije osjetila kako su joj nasloni za ruke uglačani od vremena pod laktovima. I odmah se pojavila tamo, na božićnom drvcu u Domu kulture davne 1982. Stein je nešto govorio, ali Anna Gennadievna je nije slušala, odnosno čula ju je, ali nije razumjela, nije je bila svjesna riječi, ili, točnije, bio svjestan, ali nekako drugačije. A Stein je nastavio pričati, pričati, pričati... I u jednom trenutku Anna Gennadievna je počela plivati.

Plovila je žutim satenskim morem na čijim su valovima plutale grimizne kapice od pjenaste gume, a ti valovi mirisali su na mandarine i borove iglice, a na dlanovima je bio ljepljivi trag otopljene čokolade, a u ustima - njezin gorak okus … A negdje u daljini bijelo je usamljeno jedro, koje se postupno približavalo, postajalo sve jasnije i jasnije…

I odjednom je Anna Gennadievna shvatila da ovo nije jedro, već stranica otrgnuta iz knjige. I pokušala je razabrati ispisane riječi koje su se formirale u rečenice. Ali nikako ih nije mogla pročitati, jer su slova cijelo vrijeme plesala, mijenjala veličinu i mjesta...

Odjednom je odnekud izronila lisica s pionirskom kravatom oko vrata. Nasmiješila se svojim naslikanim brkovima i ubola šapu na riječ. Začuo se karakterističan zvuk trganja papira, a mali komadić jedra, poput jesenskog lista, pao je pred noge Ane Gennadievne. “Iskreno”. Leonid Pantelejev”, pročitala je.

"I lisičarke su uzele šibice, otišle u plavo more, zapalile plavo more..." - jedro je planulo i zapalilo se, a Anna Gennadievna je vidjela kako je plamen postupno spalio riječi, pretvarajući ih u pepeo... I pepeo se pretvorio u nespretne snježne pahulje koje su smiješno ubole Anu Gennadijevnu u nos i zaplele u trepavice...

A pod škripom siječanjskog snijega, Anna Gennadievna se osjećala poput crvenog veo-repa, nalik malom karašu, koji nježno prstima perajem veo u neonskim dubinama... plavetnilo oceana, tamo nestaje zauvijek...

"Tri... dva... jedan", začulo se gotovo iznad uha Ane Genadijevne i ona je odmah htjela otvoriti oči. Nasuprot njoj, Stein je još uvijek sjedio, oko nje je obasipala ista prigušena svjetlost. Anna Gennadievna se protegnula... i odjednom osjetila da se smiješi. Bilo je čudno i neobično. Žene su još malo razgovarale, dogovorivši se o sljedećem sastanku, nakon čega je Anna Gennadievna, zahvaljujući Steinu, napustila ured.

Vani je pao mrak. Padao je snijeg. Pahulje snijega koje su padale smiješno su ubole Anu Gennadievnu u nos i zaplele joj se u trepavice. Oni koji su dospjeli do tla zauvijek su otopljeni na sivom mokrom asfaltu od kojeg je poput pucnja odbijao zvuk potpetica. Anna je htjela trčati i skakati, grleći cijeli svijet. Upravo bi to učinila da nije bilo štikle. A onda je odlučila samo štiklama zgaziti omiljenu pjesmu iz djetinjstva. Pomičući riječi usnama i otkucavajući melodiju petama, Anna Gennadievna se kretala bulevarom.

Izvodeći još jedno gaženje s okretom, slučajno je naletjela na nečija leđa. "Ples?" upitao je leđa ugodnim muškim glasom. "Pjevati!" odgovorila je Anna Gennadievna malo pocrvenjevši. "Oprosti, nisam to učinila namjerno", rekla je. “Ništa, sve je u redu”, nastavio je glas, “plesala si i pjevala tako zarazno da sam ti se stvarno htio pridružiti. Smeta li ti?"

Muškarac i žena šetali su bulevarom, razgovarajući i smješkajući se. Izvana se činilo da su dobri stari prijatelji koji se nisu vidjeli dugi niz godina, a sada imaju o čemu jedno drugome pričati. Pokreti su im bili toliko sinkronizirani i usklađeni da nije bilo jasno čije su pete škljocale, a samo je logika dala naslutiti da su štikle ženske. Par se postupno udaljavao u daljinu sve dok nisu nestali iz vidokruga.

Autor komentara

Naša reakcija na riječi ili događaje ovisi o našem subjektivnom tumačenju. Ovisno o kontekstu u koji stavljamo situaciju, donosimo odluke koje mogu odrediti budući tijek života.

Junakinja priče u djetinjstvu je donijela odluku kao jedinu ispravnu strategiju ponašanja. Ali došlo je vrijeme kada je ova strategija prestala djelovati. Junakinja je uspjela prevladati krizu samo uz pomoć Ericksonove hipnoze.

Kako radi? Zadaća Ericksonove hipnoze je eliminirati ili smanjiti negativan utjecaj doživljenih iskustava. Osnivač Milton Erickson vjerovao je: "Ako može postojati fantomska bol, onda možda postoji i fantomsko zadovoljstvo." Tijekom Ericksonove terapije dolazi do promjene konteksta. Žive, senzualne slike izazivaju pozitivne senzacije povezane s iskustvom aktiviranjem novih neuronskih veza. Usredotočenost na unutarnje osjete omogućuje otkrivanje istinskog "ja", koje se u normalnom stanju drži unutar okvira svijesti.