Rusija ima dugu tradiciju bezmesne prehrane tijekom razdoblja posta. Ipak, moderno vegetarijanstvo, nastalo na Zapadu sredinom 1890. st. a sada doživljava izuzetnu renesansu, došla do nje tek 1917. godine. Zahvaljujući utjecaju LN Tolstoja, kao i aktivnostima znanstvenika kao što su AN Beketov i AI Voeikov, prije Prvog svjetskog rata u Rusiji je formiran snažan vegetarijanski pokret. U knjizi je prvi put detaljnije, na temelju arhivske građe, razotkrivena njegova priča. Odjek vegetarijanskih ideja prikazan je u djelima Leskova, Čehova, Artsibaševa, V. Solovjova, Natalije Nordman, Naživina, Majakovskog, kao i umjetnika Paola Trubetskoga, Repina, Gea i mnogih drugih. Prikazane su sudbine vegetarijanskih društava, restorana, časopisa, odnos liječnika prema vegetarijanstvu; trendovi se mogu pratiti u razvoju ovog pokreta sve do njegovog potiskivanja nakon XNUMX., kada su vegetarijanski koncepti nastavili postojati samo u “znanstvenoj utopiji” i “znanstvenoj fantastici”.
NG Černiševski
“Knjiga predstavlja galeriju velikih vegetarijanaca (L. Tolstoj, N. Černiševski, I. Repin i dr.)” – bila je najava knjige 1992. godine. Vegetarijanstvo u Rusiji (NK-92-17/34, predviđena naklada – 15, obujam – 000 tiskanih araka); knjiga, po svoj prilici, nikad nije ugledala svjetlo dana, barem ne pod tim naslovom. Tvrdnja da je NG Černiševski (7 – 1828) bio vegetarijanac može iznenaditi one koji čitaju njegov socio-utopijski roman Što učiniti? kao dio obveznog školskog programa. Ali 1909. god IN Dapače, mogla bi se pročitati sljedeća bilješka:
“17. listopada. Proslavljena je dvadeseta obljetnica smrti Nikolaja Grigorijeviča [sic!] Černiševskog.
Mnogi istomišljenici ne znaju da je ovaj veliki um pripadao našem taboru.
U broju 18 časopisa “Nedelya” za 1893. nalazimo sljedeće (zanimljiva činjenica za vegetarijance iz života pokojnog NG Chernyshevsky na dalekom sjeveru u Sibiru). Nedelya se poziva na njemački list Vegetarische Rundschau i piše: “U Sibiru, u Kolymsku, blizu Yakutska, autor romana Što se radi već 15 godina živi u egzilu. Prognanik posjeduje mali vrt, koji sam obrađuje; posvećuje veliku pozornost i pažljivo promatra rast svojih biljaka; isušio je močvarno tlo u vrtu. Černiševski živi od hrane koju sam proizvodi, a jede samo biljnu hranu.. Živi tako umjereno da cijelu godinu ne potroši 120 rubalja koje mu vlada daje.
U prvom broju časopisa za 1910. pod rubrikom “Pismo uredniku” objavljeno je pismo izvjesnog Y. Chage, koje ukazuje da su se u bilješku u br. 8-9 uvukle pogreške:
“Prvo, Černiševski je bio u egzilu u Sibiru, ne u Kolimsku, nego u Viljujsku, u Jakutskoj oblasti. <...> Drugo, Černiševski je bio u izgnanstvu u Viljuisku ne 15, nego 12 godina.
Ali sve to <...> nije toliko značajno: mnogo je značajnije to što je Černiševski jedno vrijeme bio svjestan i prilično strog vegetarijanac. A ja ovdje, zauzvrat, u potvrdu činjenice da je tijekom ovih godina izgnanstva Černiševski doista bio vegetarijanac, navodim sljedeći citat iz knjige Vl. Berenshtam “U blizini političkog”; autor prenosi priču kapetanove žene o Černiševskom, u susjedstvu s kojim je živjela oko godinu dana u Viljujsku.
“On (tj. Černiševski) nije jeo meso ni bijeli kruh, već samo crni kruh, jeo je žitarice, ribu i mlijeko…
Černiševski je najviše jeo kašu, raženi kruh, čaj, gljive (ljeti) i mlijeko, rijetko ribu. U Vilyuisku je također bila divlja ptica, ali nije jeo nju i maslac. Ni kod koga ništa nije jeo, kako je znao tražiti. Samo sam jednom na svoj imendan jeo riblju pitu. Mrzio je i vino; ako, dogodilo se, vidi, sad kaže: 'odnesi, odnesi!' » ».
Pozivajući se na knjigu Vl. Berenshtama, može se utvrditi da je J. Chaga 1904. godine, tijekom putovanja parnim brodom po rijeci Leni, upoznao Aleksandru Larionovnu Mogilovu, suprugu spomenutog kapetana. U prvom braku bila je udana za podoficira Gerasima Stepanoviča Ščepkina. Taj njezin prvi muž bio je posljednji upravitelj zatvora u Vilyuysku, mjestu gdje je Černiševski proveo 12 godina u progonstvu. Razgovor s njom snimljen je doslovce (kratku verziju s usana samog Ščepkina objavio je SF Mihalevič već 1905. Rusko bogatstvo). Godine 1883. AL Mogilova (tada Ščepkina) živjela je u Viljujsku. Prema njezinoj priči, Černiševski, koji je smio napustiti zatvor od zore do mraka, brao je gljive u šumi. Bijeg iz bespuća divljine nije dolazio u obzir. Zimi je sve više noći, a mrazevi su jači nego u Irkutsku. Povrća nije bilo, krumpir su izdaleka donosili eunusi po 3 rublje po pudi, ali ga Černiševski uopće nije kupovao zbog skupoće. Imao je pet velikih škrinja s knjigama. Ljeti su muke od komaraca bile strašne: "U sobi", prisjeća se AL Mogilova, "bilo je
Uvjerite se u priči Vl. Berenštama danas je moguće na temelju podataka koje nalazimo u korespondenciji Černiševskog. Godine 1864. zbog sudjelovanja u studentskim i seljačkim nemirima 1861.-1862., kao i zbog kontakata s emigrantima AI Herzen i NP sedam godina prisilnog rada u rudnicima srebra u Irkutsku, nakon čega slijedi doživotno progonstvo. Od prosinca 1871. do listopada 1883. držan je u naselju Vilyuisk, koje se nalazi 450 kilometara sjeverozapadno od Irkutska. Pisma Černiševskog iz tamošnjeg progonstva, koja se odnose na 1872.-1883., mogu se naći u XIV i XV svesku cjelovitih piščevih djela; dijelom su ta pisma prilično dugačka, jer se pošta u Irkutsk slala jednom svaka dva mjeseca. Morate se pomiriti s nekim ponavljanjem kako biste oslikali potpunu sliku.
Černiševski ne prestaje uvjeravati svoju suprugu Olgu, sinove Aleksandra i Mihaila, kao i profesora AN Pypina, poznatog povjesničara kulture koji novcem uzdržava obitelj prognanika, da je s njim sve u redu: ni kod liječnika, ni kod liječnika. u lijekovima, ni u poznanstvima s ljudima, ni u udobnosti, mogu živjeti ovdje bez štete po moje zdravlje, i bez dosade, i bez ikakvih poteškoća koje su opipljive mom neselektivnom osjetilu okusa. Tako je pisao svojoj ženi Olgi Sokratovnoj početkom lipnja 1872., uvjerljivo je zamolivši da odustane od ideje da ga posjeti. Gotovo u svakom pismu – a ima ih više od tri stotine – nalazimo uvjeravanja da je zdrav i da mu ništa ne nedostaje, moli da mu se ne šalje novac. Osobito često pisac govori o okolnostima svoje prehrane i svakodnevice u emigraciji: „Pišem sve o hrani; jer, pretpostavljam, to je jedina stvar oko koje se još može sumnjati je li mi ovdje dovoljno ugodno. Prikladnije nego što mi treba prema mom ukusu i potrebama <...> Ovdje živim, kao što su živjeli u stara vremena, vjerojatno još uvijek žive, zemljoposjednici srednje klase u svojim selima.
Suprotno pretpostavkama koje bi priče navedene na početku mogle pobuditi, pisma Černiševskog iz Viljuiska opetovano govore ne samo o ribi, već i o mesu.
1. lipnja 1872. piše svojoj supruzi da je zahvalan ljubaznoj obitelji koja se trudi oko njegove hrane: “Kao prvo, teško je naći meso ili ribu.” Naime, od travnja do listopada ili studenog nije bilo u prodaji ni mesa ni ribe. “Ali zahvaljujući njihovoj [te obitelji] marljivosti, svaki dan imam dovoljno, čak i obilno, mesa ili ribe dobre kvalitete.” Važna briga, piše on, za sve Ruse koji tamo žive je ručak. Nema podruma u kojima bi se ljeti dobro čuvale namirnice: “A ljeti se ne može jesti meso. Moraš jesti ribu. Oni koji ne mogu jesti ribu ponekad sjede gladni. Ne odnosi se na mene. Ribu jedem sa zadovoljstvom i zadovoljan sam ovim fiziološkim dostojanstvom. Ali ako nema mesa, oni koji ne vole ribu mogu jesti mlijeko. Da, pokušavaju. Ali od mog dolaska ovamo, postalo je teže nego prije: moje rivalstvo u kupnji mlijeka osiromašilo je ovaj proizvod na lokalnoj burzi. Traži, traži mlijeko – nema mlijeka; sve se kod mene kupuje i pije. Šalu na stranu, da.” Černiševski dnevno kupuje dvije boce mlijeka ("ovdje mjere mlijeko na boce") - to je rezultat mužnje tri krave. Kvaliteta mlijeka, napominje, nije loša. Ali kako je do mlijeka teško doći, čaj pije od jutra do večeri. Černiševski se šali, ali se, ipak, između redaka osjeća da je čak i vrlo skromna osoba bila u nezavidnom položaju s hranom. Istina, bilo je žita. Piše da svake godine Jakuti (pod ruskim utjecajem) siju sve više kruha – tamo će dobro roditi. Za njegov ukus, kruh i hrana su prilično dobro pečeni.
U pismu od 17. ožujka 1876. čitamo: “Prvo ljeto ovdje podnosio sam mjesec dana, kao i svi ovdje, nedostatak svježeg mesa. Ali i tada sam imao ribu. I poučen iskustvom, iduće ljeto sam se sam pobrinuo za meso i od tada je svako ljeto svježe. – Isto vrijedi i za povrće: sada mi ga ne nedostaje. Divljih ptica, naravno, ima u izobilju. Riba – ljeti, kako to biva: ponekad je nema po nekoliko dana; ali općenito ga imam i ljeti – koliko god volim; a zimi je uvijek dobra: sterlet i druge ribe jednako dobrog ukusa kao i sterlet. A 23. siječnja 1877. objavljuje: “Što se tiče hrane, dugo sam promatrao one recepte lijekova koji se mogu izvršiti u ovdašnjem poludivljem i potpuno osiromašenom kraju. Ovi ljudi ne znaju ni peći meso. <...> Moja glavna hrana, već duže vrijeme, je mlijeko. Ja pijem tri boce šampanjca dnevno <…> Tri boce šampanjca su 5? kilograma mlijeka. <...> Sami možete procijeniti da mi, osim mlijeka i čaja sa šećerom, nije svaki dan potreban pola kilograma kruha i četvrt kilograma mesa. Moj kruh je podnošljiv. Čak i domaći divljaci znaju kuhati meso.”
Černiševski je teško podnosio neke lokalne prehrambene navike. U pismu od 9. srpnja 1875. iznosi sljedeće dojmove: “Što se tiče stola, moje su stvari odavno postale potpuno zadovoljavajuće. Lokalni Rusi posudili su nešto u svojim gastronomskim konceptima od Jakuta. Posebno vole jesti kravlji maslac u nevjerojatnim količinama. Dugo se nisam mogao nositi s tim: kuhar je smatrao potrebnim stavljati ulje u sva moguća jela za mene. Promijenio sam ove starice <...> promjene nisu pomogle, svaka sljedeća pokazala se nepokolebljivom u ortodoksiji jakutske kuhinje u hranjenju me maslacem. <...> Napokon je pronađena starica koja je nekoć živjela u Irkutskoj pokrajini i ima običan ruski pogled na kravlji maslac.
U istom pismu nalazi se i značajna primjedba o povrću: “Prošlih godina, svojom nebrigom, ostao sam nebogat povrćem. Ovdje ih se više smatra luksuzom, poslasticom, nego nužnim dijelom hrane. Ljetos sam se slučajno sjetio poduzeti mjere kako bih imao koliko god mi povrća treba po ukusu: rekao sam da kupujem sve kupusnjače, sve krastavce itd., koliko domaći vrtlari žele. imati za prodaju. <...> I bit ću opskrbljen povrćem u količini koja će bez sumnje premašiti moje potrebe. <...> Imam još jedno zanimanje iste prirode: berem gljive. Razumije se, da nekom jakutu dam dvije kopejke, on bi u jednom danu nabrao više gljiva nego što ja mogu u cijelom tjednu. Ali da mi vrijeme prođe na otvorenom, lutam rubom šume tridesetak koraka od kuće i berem gljive: ovdje ih ima puno. U pismu od 1. studenoga 1881. Chernyshevsky daje detaljne informacije o sakupljanju i sušenju raznih vrsta gljiva.
Dana 18. ožujka 1875. ovako se prisjeća situacije s povrćem u Rusiji: “Ja sam ovdje “Rus” za ljude koji nisu manje Rusi od mene; ali "Rusi" za njih počinju s Irkutskom; u “Rusiji” – zamislite: krastavci su jeftini! I krumpir! I mrkve! A ovdje povrće nije loše, stvarno; ali da bi rasli, pazi se na njih, kao u Moskvi ili Petrogradu za ananas. “Kruh će dobro roditi, pa i pšenica.”
I još jedan citat iz dugog pisma od 17. ožujka 1876.: “Ti sumnjaš, prijatelju, živim li ja ovdje doista dobro. Stvarno sumnjaš. <...> Moja hrana zapravo nije francuska kuhinja; ali sjećate se, ne podnosim nikakva jela, osim jednostavnog ruskog kuhanja; vi ste sami bili prisiljeni brinuti se da mi kuharica pripremi rusko jelo, a osim ovog jela gotovo nikad nisam jeo za stolom, gotovo ništa. Sjećate li se kad sam odlazio na gozbe s gastronomskim jelima, ostajao sam za stolom a da nisam ništa jeo. A sada je moja averzija prema elegantnim jelima dosegla točku da definitivno ne podnosim ni cimet ni klinčiće. <…>
Volim mlijeko. Da, dobro mi funkcionira. Ovdje je malo mlijeka: mnogo je krava; ali su slabo hranjeni, a domaća krava daje gotovo manje mlijeka nego koza u Rusiji. <...> A u gradu imaju tako malo krava da i samima nedostaje mlijeka. Stoga sam po dolasku ovamo, četiri mjeseca i više, živio bez mlijeka: nitko ga nema na prodaju; svatko za sebe nedostaje. (Govorim o svježem mlijeku. Mlijeko se zamrzava u Sibiru. Ali više nije dobrog okusa. Ovdje ima dosta sladolednog mlijeka. Ali ja ga ne mogu piti.)
U pismu od 3. travnja 1876. prognanik kaže: “Na primjer: ovdje ima sardina, ima puno raznih konzerviranih jela. Rekao sam: "mnogi" - ne, njihov broj nije velik: ovdje nema bogatih; a tko u svojim kućnim zalihama ima dobru robu izdanu iz Jakutska, štedljivo je troši. No, njih nikad ne manjka. <...> Na primjer, jednom su mi se svidjeli moskovski pereci na zabavi, pokazalo se da su traženi, kolačići. Možete li ih dobiti? - "Ispričajte me!" – "Kako?" – Ispostavilo se da imam 12 ili 15 kilograma, što mi se može dati. <…> U međuvremenu ću uz čaj pojesti 12 funti kolačića. <...> Sasvim drugo pitanje: jesam li [ja] pojela ove kile kolačića i napisala sebi nastavak iste ugodnosti? Naravno da ne. Mogu li me doista zanimati takve sitnice?
Što se tiče prehrane, Černiševski se, zapravo, ponekad snalazi prilično ležerno. Ilustracija toga je "priča s limunom", koja je, kako sam pripovjedač uvjerava, "poznata u Vilyuisku". Dali su mu dva svježa limuna – izuzetnu rijetkost na ovim mjestima – on je, stavljajući “darove” na prozorsku dasku, potpuno zaboravio na njih, kao rezultat toga, limuni su uvenuli i pljesnivi; drugi put mu za neki praznik pošalju kolačiće s bademima i slično. “Bilo je nekoliko funti.” Černiševski je veći dio stavio u kutiju u kojoj su bili pohranjeni šećer i čaj. Kad je dva tjedna kasnije pogledao u tu kutiju, otkrio je da su kolačići mekani, nježni i pljesnivi po cijeloj površini. "Smijeh".
Černiševski nedostatak povrća pokušava nadomjestiti branjem šumskog voća. Dana 14. kolovoza 1877. piše svom sinu Aleksandru: “Ovdje ima vrlo malo povrća. Ali što mogu, jest ću. Međutim, njihov nedostatak je nevažan zbog činjenice da ovdje rastu brusnice. Za mjesec dana će sazrijeti, a ja ću ga stalno koristiti. A 25. veljače 1878. obavještava AN Pypina: “Znao sam da tugujem. Jela sam brusnice kad sam mogla. Jeo sam ga na kile.”
Sljedeća poruka odnosi se na 29. svibnja 1878.: “Jučer sam došao do gastronomskog otkrića. Ovdje ima puno ribiza. Hodam između njezinih grmova i vidim: cvjeta. <...> I iz drugog procesa, još jedan kit cvijeća, obrubljen mladim lišćem, penje se ravno u moje usne. Pokušala sam vidjeti hoće li sve skupa biti ukusno, cvijeće s mladim listovima. I jeli; činilo mi se: ima okus kao salata; samo puno mekši i bolji. Ne volim salatu. Ali svidjelo mi se. I izgrizla sam grm tri ribiza. “Otkriće u koje će gastronomi teško povjerovati: ribizle su najbolja sorta zelene salate.” 27. listopada 1879. – sličan zapis: “Koliko sam ribiza sakupio ovoga ljeta prelazi svaku mjeru i vjerojatnost. I – zamislite: na grmovima još vise grozdovi crvenog ribiza; jedan dan zamrznuti, drugi dan opet odmrznuti. Smrznuti su vrlo ukusni; nimalo isti okus kao ljetni; i mislim da je bolje. Da nisam bio izuzetno pažljiv u hrani, najeo bih se njih.
Čini se da je teško uskladiti pisma Černiševskog upućena njegovoj rodbini s dokazima Vl. Berenshtama i izvješćem Mogilove o piščevom vegetarijanskom načinu života koji datira iz posljednje godine progonstva. Ali možda je ipak moguće? U pismu od 15. lipnja 1877. nalazimo sljedeću ispovijest: “… Spremno priznajem neizmjernu nadmoć svakog kuhara nada mnom u svim stvarima kuhinjskog umijeća: – Ne poznajem ga i ne mogu ga poznavati, jer je teško da vidim ne samo sirovo crveno meso, već i meso ribe koje zadržava svoj prirodni izgled. Žao mi je, gotovo sram. Sjećate se, uvijek sam jeo vrlo malo za večerom. Sjećate se, uvijek sam se nasitio ne za večerom, nego prije ili poslije – jeo sam kruh. Ne volim jesti meso. I to me prati od djetinjstva. Ne kažem da je moj osjećaj dobar. Ali tako je to po prirodi.”
U vrlo dugom pismu od 30. siječnja 1878. Černiševski prevodi Olgi, djelomično skraćujući tekst, “članak jednog od vrlo poznatih i najznamenitijih znanstvenika, i još bolje, jednog od najinteligentnijih liječnika u Njemačkoj, iz kojeg gotovo cjelokupno medicinsko znanje naših dobrih liječnika.” Autor članka je Paul Niemeyer, koji je živio u Magdeburgu. “Članak je naslovljen: 'Popularna medicina i njega osobnog zdravlja'. Kulturna i povijesna studija Paula Niemeyera “”.
Ovaj članak posebno poziva na osobnu odgovornost osobe za sebe; Černiševski citira: “Svatko se sam mora pobrinuti za svoj oporavak, <...> liječnik ga samo vodi za ruku.” I nastavlja: “Ali, kaže Paul Niemeyer, postojao je barem mali broj ljudi koji su odlučili živjeti u skladu s pravilima higijene. To su vegetarijanci (protivnici mesne hrane).
Paul Niemeyer u njima nalazi mnogo ekscentričnosti, potpuno nepotrebne inteligentnim ljudima. Kaže da se ni on sam ne usuđuje pozitivno reći: “meso je štetna namirnica”. Ali ono što je on sklon misliti je istina. “Nisam to očekivao.
Ne govorim o tvom zdravlju, draga moja Ljalečka, već za svoje zadovoljstvo.
Dugo sam vjerovao da su liječnici i fiziolozi bili u zabludi kad su čovjeka po prirodi svrstali u mesoždere. Zubi i želudac, koji su namijenjeni rješavanju problema te vrste, kod čovjeka nisu isti kao kod sisavaca mesoždera. Jedenje mesa je loša navika za osobu. Kad sam tako počeo razmišljati, u knjigama stručnjaka nisam našao ništa osim odlučne kontradikcije ovom mišljenju: "meso je bolje od kruha", rekli su svi. Malo-pomalo počele su stizati stidljive naznake da smo možda mi (liječnici i fiziolozi) previše ponižavajući kruh, previše uzvišeno meso. Sada to govore češće, hrabrije. A jedan drugi stručnjak, poput ovog Paula Niemeyera, potpuno je sklon pretpostaviti da je meso hrana za ljude, možda i štetna. Međutim, primjećujem da sam pretjerao u njegovom mišljenju, prenoseći ga svojim riječima. On samo kaže:
“Ne mogu priznati da se savršena apstinencija od mesa može postaviti kao pravilo. To je stvar ukusa”.
A nakon toga hvali kako se vegetarijanci gnušaju proždrljivosti; a proždrljivost mesa češća je nego bilo koja druga.
Nikada nisam imao sklonosti biti ekscentričan. Svi jedu meso; stoga mi je svejedno: jedem što i drugi. Ali—ali, sve je to u najmanju ruku nebitno. Kao znanstvenik, drago mi je vidjeti da ispravan, po mom mišljenju, znanstveni način razumijevanja odnosa između kruha i mesa stručnjaci više ne odbacuju bezuvjetno. Pa sam izbrbljao o svom učenom zadovoljstvu.
U pismu od 1. listopada 1881. Černiševski uvjerava svoju ženu: "Drugi put ću ti napisati pojedinosti o svojoj hrani i svemu sličnom, tako da možeš jasnije vidjeti valjanost mog drugog stalnog uvjeravanja:" Živim dobro, imati svega potrebnog u izobilju za mene“, ne poseban, znate, ljubitelj luksuza. Ali obećani “detalji” navedeni su u istom pismu:
“Ne mogu vidjeti sirovo meso; i sve se to razvija u meni. Ranije nije mogao vidjeti samo meso sisavaca i ptica; ravnodušno pogledao ribu. Sada mi je teško gledati riblje meso. Ovdje je nemoguće jesti samo biljnu hranu; i da je moguće, vjerojatno bi postupno došao do odbojnosti prema svoj mesnoj hrani.
Čini se da je pitanje jasno. Černiševski je od djetinjstva, kao i mnoga djeca – kako je istaknuo Rousseau – iskusio prirodnu odbojnost prema mesu. Zbog vlastite sklonosti zdravom znanstvenom, pokušao je naći objašnjenje za tu nevoljkost, ali se suočio sa suprotnim tezama korifeja znanosti, predstavljenim kao neporeciva istina. I tek u članku Niemeyera iz 1876. našao je objašnjenje za svoje osjećaje. Pismo Černiševskog od 30. siječnja 1878. (vidi gore: c. yy str. 54 – 55) napisano je prije članka AN Beketova “Ljudska prehrana u njegovoj sadašnjosti i budućnosti” koji se pojavio u kolovozu iste godine. Tako je Černiševski vjerojatno prvi predstavnik ruske inteligencije koji se načelno izjašnjava kao pobornik vegetarijanskog načina života.
Činjenica da je Černiševski u Viljujsku jeo meso i uglavnom ribu je nedvojbena, ali treba imati na umu da je nastojao zaštititi svoje susjede od tjeskobe, a posebno svoju suprugu Olgu, jer se, prema tada prevladavajućim stajalištima, meso smatralo najvažniji prehrambeni proizvod. Dovoljno je prisjetiti se stalnih strahova SA Tolstoja, hoće li vegetarijanski režim skratiti život njezina muža.
Černiševski je, naprotiv, siguran da se njegovo dobro zdravlje može objasniti činjenicom da vodi “iznimno ispravan način života” i redovito poštuje “pravila higijene”: “Na primjer: ne jedem ništa teško trbuh. Ovdje ima mnogo divljih ptica, od pasmina pataka i pasmina tetrijeba. Volim ove ptice. Ali manje su mi laki od govedine. I ne jedem ih. Ovdje ima dosta sušene ribe, poput lososa. ja je volim Ali teško je za želudac. I nikada ga nisam uzeo u usta svih ovih godina.”
Očito, želja Černiševskog za vegetarijanstvom nije uzrokovana etičkim motivima i brigom za životinje, već je riječ o fenomenu estetske i, kako je Niemeyer propagirao, “higijenske” vrste. Usput, Černiševski je imao nisko mišljenje o alkoholu. Njegov sin Aleksandar prenio je ocu savjet ruskih liječnika da pije alkohol – votku, na primjer, ako ne vino od grožđa. Ali njemu ne treba ni alkohol, ni encijan, ni narančina kora: “Jako dobro čuvam želudac. <...> I to mi je vrlo lako uočiti: nemam ni najmanje sklonosti ni prema gastronomiji, ni prema takvim glupostima. I uvijek sam volio biti vrlo umjeren u hrani. <...> Najlakše vino na mene teško djeluje; ne na živce – ne – nego na želudac. U pismu svojoj supruzi od 29. svibnja 1878. priča kako je jednog dana, sjedeći na veličanstvenoj večeri, pristao popiti čašu vina iz pristojnosti, nakon čega je rekao vlasniku: “Vidiš, Pijem; Da, Madeira, i to ne samo neko slabo vino. Svi su prasnuli u smijeh. Ispostavilo se da je to pivo, “jednostavno, obično rusko pivo”.
Vrlo je značajno da Černiševski svoje sporadično jedenje mesa opravdava nespremnošću (usp. gore, str. 55 yy) da se istakne iz mase – problemom s kojim se susreću i vegetarijanci u modernom društvu; Prisjetimo se riječi Tomasza Mazarika koje citira Makowicki, koji objašnjava zašto, unatoč svojim “vegetarijanskim” sklonostima, nastavlja jesti meso (usp. dolje, str. 105 yy).
Divljenje prema voću također je opipljivo u pismu Černiševskog od 3. studenog 1882. On saznaje da je njegova žena kupila kuću u Saratovu i da će zasaditi vrt: „Ako govorimo o vrtovima, koji se u Saratovu nazivaju„ vrtovi “ , odnosno o vrtovima voćaka, onda sam uvijek bio sklon trešnju smatrati najljepšom našom voćkom. Dobro i stablo kruške. <...> Kad sam bio dijete, dio našeg dvorišta zauzimao je vrt, gust i lijep. Moj se otac volio brinuti o drveću. <...> Jeste li sada u Saratovu naučili kako postići pristojan rast grožđa?
U godinama mladosti Černiševskog u Saratovu su postojali “zemljani vrtovi” u kojima su, nastavlja on, dobro rasle nježne voćke, – čini se, čak i marelice i breskve. – Bergamoti su dobro uspijevali u jednostavnim vrtovima koji nisu bili zaštićeni od zime. Jesu li saratovski vrtlari naučili kako se brinuti za plemenite sorte stabala jabuka? – U mojem djetinjstvu u Saratovu još nije bilo “reinette”. Sada su se možda i aklimatizirali? A ako još niste, pokušajte se pozabaviti njima i grožđem i uspjet ćete. ”
Prisjetimo se i one čežnje za jugom koja se osjeća u četvrtom snu Vere Pavlovne iz romana. Što učiniti? – o nekakvoj “Novoj Rusiji”, očito u blizini Perzijskog zaljeva, gdje su Rusi pokrili “gole planine debelim slojem zemlje, a na njima među vrtovima rastu gajevi najviših stabala: dolje u vlažnim udubljenjima plantaža stabla kave; iznad palmi datulja, stabala smokava; vinogradi prošarani nasadima šećerne trske; ima i pšenice na poljima, ali više riže…”.
Vrativši se iz progonstva, Černiševski se nastanio u Astrahanu i tamo se ponovno susreo s Olgom Sokratovnom, u daljnjem dopisivanju više ne razgovaraju o prehrani, već o strahu za egzistenciju, o književnim problemima i prevodilačkom radu, o planu izdavanja ruske verzije enciklopedije Brockhaus i o njegove dvije mačke. Samo jednom Černiševski spominje “onog Perzijanca što prodaje voće od kojeg mi uvijek govoriš da uzmem” drugi put spominje hranu nalazimo u skrupuloznom obračunu troškova, čak i onih najmanjih: “riba (sušena)” mu je kupljena za 13 kopejki.
Dakle, podaci o “vegetarijanskim mislima” i navikama Černiševskog došli su do nas samo kao rezultat represivnih mjera carskog režima: da on nije bio prognan, vjerojatno ne bismo ništa znali o tome.