Bila je jedna kraljica. Jako ljut. Bila je ljuta ako je netko u blizini ljepši od nje, nervozna ako je nečiji outfit skuplji i moderniji i jednostavno bijesna ako je saznala da netko ima modernije opremljenu spavaću sobu.
Tako su godine prolazile. Kraljica je počela stariti. Njezina nekadašnja ljepota, na koju je bila toliko ponosna, počela je blijedjeti. Pa nije mogla podnijeti! Da nije kraljica i da ne može platiti čudesne napitke protiv starenja? Da, koliko god želite! Njena ljepota je najvažnija. Čak i ako za to moraš dati svoju dušu! Tako je odlučila.
Kraljica je pozvala najbolje liječnike u zemlji da joj pomognu zadržati mladost. Svaki dan su joj donosili nove lijekove i eliksire koji su joj trebali pomoći. Ali… Bore su postajale sve više. Ništa nije pomoglo. Zla kraljica više nije bila pozivana u susjedna kraljevstva na praznike, sve je manje obožavatelja željno ju je upoznati. Kraljica je bila ljuta. Razbila je svo suđe u kuhinji, razbila sva ogledala u kraljevstvu. Bila je bijesna. Kraljica je odlučila posegnuti za krajnjim izborom, najavila je da će onaj tko joj pomogne da ostane mlada, dati pola kraljevstva. A one koji dobrovoljno pomognu i to ne čine — ona pogubljuje.
Iscjelitelji, liječnici, iscjelitelji, mađioničari bojali su se kraljičinog gnjeva i napuštali njezinu zemlju. Otišli su svi, čak i oni koji su znali samo ponešto izliječiti. Nekoliko tjedana kasnije došla je strašna epidemija. Ljudi su počeli oboljevati, venuti i umirati. Nitko im nije mogao pomoći. Zemlja je propadala. Kraljica je shvatila da još malo i više neće imati tko čuvati dvorac, nitko joj neće kuhati ukusna jela i uzgajati zlatne ribice u njezinom omiljenom akvariju. Kako je bez ribe? To su bili njezini jedini prijatelji, koje je smatrala najboljim sugovornicima, i koji su je jedini bili dostojni. Kao prvo, zlatni su, a drugo, znaju šutjeti.
Zla kraljica nije znala što da učini. Kako spasiti državu? A kako se možete spasiti?
Sjela je uz ogledalo i pomislila: „Da, starim. Očigledno, s tim se moramo pomiriti. Mnogo je gore ako neprijatelj sada napadne našu zemlju. Tada će svi umrijeti. Nešto se mora učiniti. Kraljica se prvi put nije ljutila, već je razmišljala kako da se drugi osjećaju bolje. Počešljala je svoje kovrče, na kojima je svojedobno izazvala zavist njezinih prijateljica, i primijetila sijedu kosu koja govori da više nije mlada i mlada kao prije. Uzdahnula je i pomislila, sada bih dala puno da spasim svoj narod. Možda čak i njihovu ljepotu. Uostalom, kraljevstvo je u potpunom padu. Nisam ostavio nasljednika. Previše sam razmišljala o svojoj figuri i nisam je htjela pokvariti porodom. Da, moj muž je umro od čežnje i od neuzvraćene ljubavi. Znao je da sam se udala za njega samo zbog njegovog bogatstva. Uzdahnula je i zaplakala. Osjećala je da joj se nešto događa, ali još nije razumjela što.
Jednog dana starac je pokucao na vrata dvorca. Rekao je da može pomoći kraljici da spasi svoju zemlju. Stražari su ga pustili.
Naklonio se kraljici i zamolio da mu donesu veliku zdjelu vode. Zatim je navukao teške svilene zavjese i pozvao kraljicu da pogleda preko vode.
Kraljica je poslušala. Nakon nekog vremena vidjela je da je zrcalo vode obasjano sjajem, te je isprva nerazgovjetno, a zatim jasnije razabrala ženu koja je skupljala bilje u nepoznatoj šumi. Bila je u jednostavnoj odjeći, jako umorna. Sagnula se, počupala travu i stavila je u veliku vreću. Torba je bila jako teška. Žena je jedva izdržala da stavi novi dio trave. Točnije, ne trava, već neke čudne biljke s malim plavim cvjetovima.
Ovo je urbento morri, čarobna biljka koja može spasiti vašu zemlju. Od njega mogu skuhati lijek koji će spasiti vaše sluge i vaš narod od epidemije. I samo ti, naša kraljice, možeš pronaći ovo cvijeće. I potrebna vam je njihova velika torba koju je vrlo teško nositi samu.
Sjaj vode je nestao, a slika je nestala. Svjetlost se otopila s njim. Nestao je i starac, koji je upravo sjedio nasuprot.
Urbento morri, urbento morri — ponovila je, poput čarolije, kraljica. Otišla je u kraljevsku knjižnicu. “Čini mi se”, pomislila je, “da se loše sjećam kako cvijet izgleda. A gdje ga tražiti, stariji također nije ništa rekao.
U knjižnici je našla staru prašnjavu knjigu, gdje je pročitala da cvijet koji joj je trebao raste u dalekoj, dalekoj zemlji iza žute pustinje u začaranoj šumi. I samo oni koji mogu umiriti šumski duh mogu ući u ovu šumu. "Ne treba se ništa učiniti", odlučila je kraljica. Istjerao sam sve liječnike iz zemlje i moram spasiti svoj narod. Skinula je kraljevsku haljinu, odjenula jednostavnu i udobnu. To nisu bile svile na koje je navikla, nego domae uehe, preko koje je odjenula jednostavnu sarafanu, kakvu nose siromasni gradski trgovci. Na nogama je u ormaru za poslugu pronašla jednostavne krpene cipele, na istom mjestu veliku platnenu torbu, sličnu onoj koju je vidjela na ženi u odrazu vode, i krenula.
Dugo je hodala svojom zemljom. I posvuda sam promatrao glad, propast i smrt. Vidio sam iscrpljene i mršave žene koje su spašavale svoju djecu, dajući im posljednju mrvicu kruha, samo da prežive. Srce joj je bilo ispunjeno tugom i bolom.
— Učinit ću sve da ih spasim, otići ću pronaći čarobno cvijeće urbento morri.
U pustinji je kraljica umalo umrla od žeđi. Kad se činilo da će zauvijek zaspati pod užarenim suncem, neočekivani tornado ju je podigao i spustio pravo na čistinu ispred čarobne šume. “Dakle, potrebno je”, pomislila je kraljica, “netko mi pomogne da napravim ono što sam planirala. Zahvaljujući njemu».
Odjednom joj se obratila ptica koja je sjedila u blizini. “Nemoj se čuditi, da, ja sam — ptica ti se obraća. Ja sam pametna sova i služim kao pomoćnica šumskom duhu. Danas me zamolio da vam prenesem njegovu oporuku. Naime, ako želite pronaći čarobno cvijeće, on će vas lansirati u šumu, ali za to ćete mu dati 10 godina svog života. Da, ostarit ćete još 10 godina. Slažete se?»
"Da", šapnula je kraljica. Toliko sam tuge donio svojoj zemlji da je 10 godina čak i mala plaća za ono što sam učinio.
"U redu", odgovorila je sova. Pogledaj ovdje.
Kraljica je stala pred zrcalo. I, gledajući u njega, vidjela je kako joj lice siječe sve više bora, kako sijede njezine još uvijek zlatne kovrče. Ona je starila pred očima.
"Oh", uzviknula je kraljica. Jesam li to stvarno ja? Ništa, ništa, naviknut ću se. A u svom kraljevstvu jednostavno se neću gledati u ogledalu. Spreman sam! - rekla je.
– Idi, rekla je sova..
Pred njom je bio put koji ju je vodio duboko u šumu. Kraljica je jako umorna. Počela je osjećati da je noge ne slušaju dobro, da je torba još prazna, nimalo lagana. Da, samo ja starim, zato mi je tako teško hodati. U redu je, snaći ću se, pomislila je kraljica i nastavila svojim putem.
Izašla je na veliku čistinu. I, o radosti! Vidjela je plavo cvijeće koje joj je trebalo. Nagnula se nad njih i šapnula: “Došla sam i našla sam te. I odnijet ću te kući.” Kao odgovor začula je tihi kristalni zvonik. Ovo cvijeće odgovorilo je na njezin zahtjev. I kraljica je počela skupljati čarobno bilje. Pokušala je to učiniti pažljivo. Nisam ga poderao iz korijena, nisam ga izvukao, nisam zdrobio plahte. “Uostalom, ove biljke i ovo cvijeće nisu potrebni samo meni. I tako će ponovno izrasti i još veličanstvenije procvjetati, pomislila je i nastavila svoj posao. Brala je cvijeće od jutra do zalaska sunca. Bolila su je leđa, više se uopće nije mogla sagnuti. Ali torba još uvijek nije bila puna. Ali starija reče, sjetila se ovoga, da je torba mora biti puna i da će je teško sama nositi. Očigledno, ovo je test, pomislila je kraljica, i skupljala, i skupljala, i skupljala cvijeće, iako je bila jako umorna.
Kad je još jednom htjela pomaknuti torbu, čula je: «Dopusti da ti pomognem, ovaj teret ti je, čini mi se, težak.» U blizini je stajao sredovječni muškarac u jednostavnoj odjeći. Sakupljate čarobno bilje. Za što?
A kraljica je rekla da je iz druge zemlje došla spasiti svoj narod, koji svojom krivnjom trpi nesreće i bolesti, o svojoj gluposti i ženskom ponosu, o tome kako želi svim sredstvima sačuvati svoju ljepotu i mladost. Čovjek ju je pozorno slušao, nije prekidao. Pomagao je samo staviti cvijeće u vrećicu i vući ga s mjesta na mjesto.
Bilo je nešto čudno na njemu. Ali kraljica nije mogla razumjeti što. Bilo joj je tako lako s njim.
Napokon je torba bila puna.
"Ako nemate ništa protiv, pomoći ću vam ga nositi", rekao je čovjek koji se nazvao Jean. Samo naprijed i pokaži put, slijedit ću te.
"Da, puno ćeš mi pomoći", rekla je kraljica. ne mogu sam.
Kraljici se put natrag činio mnogo kraćim. I nije bila sama. S Jeanom je vrijeme proletjelo. A put se nije činio teškim kao prije.
Međutim, nije je smjela ući u dvorac. Stražari nisu prepoznali staricu kao svoju lijepu i zlu kraljicu. Ali odjednom se pojavio poznati starac i vrata su se otvorila pred njima.
Odmori se, vraćam se za nekoliko dana, rekao je, podižući vreću napunjenu čarobnim biljem poput pera.
Nakon nekog vremena starac se ponovno pojavio u kraljičinim odajama. Klečeći pred kraljicom, pružio joj je ljekoviti eliksir spravljen od čarobne biljke urbento morri.
„Ustani s koljena, časni starče, ja sam taj koji bi trebao kleknuti pred tobom. Ti to zaslužuješ više od mene. Kako vas nagraditi? No, kao i uvijek, ostala je bez odgovora. Starca više nije bilo u blizini.
Po nalogu kraljice, eliksir je dostavljen u svaku kuću u njezinom kraljevstvu.
Manje od šest mjeseci kasnije, zemlja je počela oživljavati. Opet su se začuli dječji glasovi. Šuštale su gradske tržnice, zvučala je glazba. Jean je u svemu pomogao kraljici. Zamolila ga je da ostane s njim kako bi mu na svaki mogući način zahvalila na pomoći. I on je postao njezin neizostavan pomoćnik i savjetnik.
Jednog dana, kao i uvijek ujutro, kraljica je sjedila na prozoru. Više se nije gledala u ogledalo. Pogledala je kroz prozor, divila se cvijeću i njihovoj ljepoti. Za sve postoji vrijeme, pomislila je. Mnogo je važnije da moja zemlja ponovno cvjeta. Šteta što nisam rodila nasljednika.. Kako sam prije bila glupa.
Čula je zvukove toga. Heralds je objavio da se približava izaslanstvo susjedne države. Kako se samo iznenadila kad je čula da joj se kralj iz daleke strane zemlje dolazi udvarati.
Vau? Ali jesam li star? Možda je ovo šala?
Zamislite njezino iznenađenje kada je ugledala Jeana, svog vjernog pomoćnika na prijestolju. On joj je ponudio ruku i srce.
Da, ja sam kralj. I želim da budeš moja kraljica.
Jean, jako te volim. No, toliko mladih princeza čeka svog odabranika. Skreni oči na njih!
“I ja tebe volim, draga kraljice. I volim ne očima, nego dušom! Za tvoje strpljenje, marljivost, zaljubio sam se u tebe. I ne vidim tvoje bore i već sijedu kosu. Ti si meni najljepša žena na svijetu. Budi moja žena!
I kraljica je pristala. Uostalom, što može biti bolje od starenja zajedno? Podupirati jedni druge u starosti, brinuti jedni o drugima? Zajedno da dočekamo zoru i ispratimo zalazak sunca.
Svi koji su prolazili bili su pozvani na svadbu koja se slavila upravo na gradskom trgu i svi su se počastili. Narod se radovao svojoj kraljici i želio joj sreću. Voljeli su je zbog pravde i poretka koji je stvorila u svojoj zemlji.
Kraljica je bila jako sretna. Mučila ju je samo jedna misao. Stara je da ima nasljednika.
Na kraju gozbe, kada su gosti već otišli kući, a mladenci bili spremni za ulazak u kočiju, pojavio se starac
Oprosti što kasnim. Ali donio sam ti svoj dar. I pruži kralju i kraljici plavu bočicu. Ovo je također tinktura urbento morri. Pripremio sam vam je. Zato sam zakasnio. Popij to.
Kraljica je popila pola i pružila bočicu svom mužu. Dovršio je eliksir. I o čudu! Osjetila je da joj tijelom prolazi topli val, da je ispunjeno snagom i svježinom, da je sva postala lagana i prozračna kao u mladosti. Činilo se da će se ugušiti od radosti koja ju je obuzela. Bog! Što nam se događa?
Okrenuli su se da zahvale starcu, da pitaju što su popili. Ali on je otišao…
Godinu dana kasnije dobili su nasljednika. Dali su mu ime Urbento.
I još mnogo godina je prošlo i Urbento već dugo vlada ovom zemljom, a roditelji su mu još uvijek zajedno. Uzgajaju ribu, šetaju parkom, hrane bijele labudove, koji hranu uzimaju samo iz ruku, igraju se s njegovim sinovima i najmlađom plavokosom kćeri i pričaju im divne priče o čarobnom cvijeću, po kojem su i nazvali sina. A u centru grada nalazi se spomenik velikom doktoru s riječima “U znak zahvalnosti onome koji je vratio sreću zemlji. Za urbento morri»