Kaligrafija: linije života

Gotovo smo zaboravili kako pisati olovkom - prikladnije je tipkati i uređivati ​​bilo koji tekst na računalu. Epistolarni žanr bez žurbe ne može se natjecati s hladnom i bezličnom, ali tako praktičnom i praktičnom e-poštom. Ipak, drevna i potpuno nepraktična umjetnost kaligrafije doživljava pravu renesansu.

Želite li promijeniti ritam, stati, fokusirati se na sebe, svoju dušu, svoje unutarnje osjećaje? Bavite se kaligrafijom. Možete meditirati ispisivanjem linija savršenog nagiba. I možete odbiti uzorak. "Ne težiti izradi umjetničkog djela, već pristupiti plahti s jedinom nejasnom željom - napraviti gestu", kaže umjetnik i kaligraf Jevgenij Dobrovinski. “Nije važan rezultat, već sam proces.”

Kaligrafija nije samo “elegantan rukopis”, nije umjetnički osmišljen tekst, već umjetnost koja spaja majstorski zanat i njegov karakter, svjetonazor i umjetnički ukus. Kao i u svakoj umjetnosti, ovdje vlada konvencija. Kojem god području kaligrafski tekst pripadao - religiji, filozofiji, poeziji, glavna stvar u njemu nije informativni sadržaj, već svjetlina i izražajnost. U svakodnevnom životu rukopis se prvenstveno traži da bude jasan i čitljiv – u kaligrafiji je lakoća čitanja daleko od najvažnijeg.

Veliki kineski kaligraf Wang Xizhi (303–361) objasnio je ovu razliku na sljedeći način: “Običan tekst treba sadržaj; Kaligrafija odgaja dušu i osjećaje, glavna stvar u njoj su oblik i gesta.”

To se posebno odnosi na kinesku kaligrafiju (koristi se i u Japanu i Koreji) i arapsku, koja se bez pretjerivanja može nazvati i duhovnim praksama. To se u manjoj mjeri odnosi na latinsku kaligrafiju.

Srednjovjekovni redovnici koji su kopirali Bibliju postigli su veliku vještinu u umijeću oblikovanja teksta, ali razvoj tiska i trijumf materijalističkog svjetonazora prisilili su kaligrafiju iz zapadne upotrebe. Danas su latinska i slavenska kaligrafija koja je nastala iz nje mnogo bliže dekorativnoj umjetnosti. “Latinska kaligrafija je 90 posto ljepote i stila”, objašnjava Jevgenij Bakulin, učitelj kineske kaligrafije u Moskovskom klubu čajne kulture. “Kineski je u osnovi sadržaj života.” Za Kineze je razumijevanje "umjetnosti poteza" način stjecanja mudrosti. U arapskoj civilizaciji, "umjetnost linije" je potpuno sveta: tekst se smatra putem do Allaha. Pokret kaligrafske ruke povezuje osobu s višim, božanskim značenjem.

Kineska kaligrafija: život je na prvom mjestu

Kineski hijeroglifi (od grčkog hierogliphoi, "sveti natpisi na kamenu") su shematske slike, zahvaljujući kojima su ideje o predmetima i pojavama koje su značajne za suvremenog čovjeka došle do nas od antike. Kineski kaligraf ne bavi se apstraktnim slovima, već utjelovljenim idejama. Dakle, od linija koje simboliziraju potoke kiše nastaje hijeroglif "voda". Znakovi "čovjek" i "drvo" zajedno znače "odmor".

“Prije nego što napišete “bambus”, morate ga uzgajati u sebi”, poučavao je pjesnik i kaligraf Su Shi (1036-1101). Uostalom, ovo je umjetnost bez skica i mogućnosti ispravljanja: prvi pokušaj bit će ujedno i posljednji. Ovo je najviša manifestacija moći sadašnjeg trenutka. Pokret rođen iz kontemplacije, nadahnuća i duboke koncentracije.

Ritual pripreme pridonosi poniranju u sebe. "Ugađam se tako što širim tintu, biram kistove i papir", kaže kaligraf François Cheng. Kao iu drugim tradicionalnim kineskim praksama, da biste prakticirali kaligrafiju, morate osjetiti kako vitalna energija chi kruži tijelom kako biste je prskali na papir.

Stav kaligrafa pomaže nesmetanom kretanju energije: stopala su na podu, koljena su blago razmaknuta, ravna leđa ne dodiruju naslon stolice, trbuh ne počiva na rubu stola, lijeva ruka leži na dnu lista, desna drži olovku okomito.

U udžbeniku kaligrafije “I dah postaje znak”* Francois Chen objašnjava odnos između qija, tijela i linije: “Važno je uhvatiti trenutak ravnoteže između napetosti i opuštanja, kada se s izdisajem pokret kotrlja u mahati od dijafragme preko ramena do zapešća i skliznuti s vrha kista: otuda pokretljivost i senzualnost linija.

U kaligrafiji je važno ne stvoriti estetski besprijekoran tekst, već osjetiti ritam pisanja i udahnuti život bijelom listu papira. Prije 30. godine gotovo je nemoguće postati iskusan kaligraf. Ovo nije “umjetnost radi umjetnosti”, već put do mudrosti. Tek u dobi od 50 godina, postigavši ​​duhovnu zrelost, osoba može shvatiti njezino značenje. “Vježbajući to, usavršavate svoj um. Želja da u kaligrafiji nadmašite osobu koja je duhovno superiornija od vas, osuđena je na neuspjeh”, podučava Su Shi.

Arapska kaligrafija: ovladajte dahom

Prijeđimo s hijeroglifa na arapsko pismo, promijenimo kist u kalam (pero od trske), taoizam u islam. Iako je arapska kaligrafija nastala prije dolaska proroka, svoj procvat duguje širenju Kur'ana. Zbog odbacivanja bilo kakve slike Boga kao oblika idolopoklonstva, rukopisni tekst Svetog pisma postao je njegov vizualni ekvivalent, igrajući ulogu posrednika između Boga i ljudi, forme kroz koju čovjek shvaća božansko. Sura Ugrušak (1-5) kaže: “Čitaj u ime Gospodara svoga... koji je dao znanje o trsci za pisanje. Dao je čovjeku znanje o onome o čemu nije znao.

Kaligrafija je izvrsna škola poslušnosti, gdje se kao osnova uzima princip pokornosti Allahovoj volji, a samim tim i Riječ Božija izražena u pismu. Učenje ove umjetnosti je dug i težak proces. Na prvoj godini učenici ne diraju kelam, već samo gledaju učitelja. Zatim, tijekom mjeseci, proizvode “alif”, ekvivalent našem slovu “a”, što je okomita traka. Njegova duljina služi kao osnova za sastavljanje proporcije, bez koje je pisanje teksta nezamislivo.

Arapska abeceda ima samo 28 slova. Jedinstvenost arapske kaligrafije leži u desecima kanoniziranih rukopisa ili stilova. Do XNUMX. stoljeća dominirao je geometrijski stil "Kufi", usvojen za pisanje sura Kurana. Strogi "naskh" i kurzivni "rika" sada su popularni.

“Prvi korak je naučiti uhvatiti unutarnje, nevidljive nijanse, pokrete skrivene u tekstu”, objašnjava Hassan Massoudy, poznati europski kaligraf. U stvaranju teksta uključeno je cijelo tijelo. Ali sposobnost disanja je najvažnija: kaligraf si neće dopustiti da udahne dok ne dovrši slovo ili dovrši red. Kalam, koji se drži koso, trebao bi se spojiti s rukom, postati njegov nastavak. Naziva se tako – “jezikom ruke”, a za posjedovanje zahtijeva tvrdoću i istovremeno gipkost ruke.

Prije rada s tekstom Kurana ili pjesničkim djelom, kaligraf je prožet njegovim sadržajem. Tekst uči napamet, a prije nego što uzme olovku, oslobodi prostor oko sebe, postižući osjećaj da je "sve okolo nestalo", kaže Massoudi. “On se koncentrira, zamišljajući sebe unutar sferne praznine. Božansko nadahnuće ga obuzima kada se nađe u središtu: u ovom trenutku ga posjećuje uvid, tijelo postaje bestežinsko, ruka slobodno lebdi i on je u stanju utjeloviti značenje koje mu je otkriveno u pismu.