Vegansko iskustvo u Kini

Aubrey Gates King iz SAD-a govori o dvije godine života u kineskom selu i kako je uspjela cijelo vrijeme držati vegansku prehranu u zemlji u kojoj se to čini nemogućim.

“Yunnan je najjugozapadnija kineska pokrajina, koja graniči s Mjanmarom, Laosom i Vijetnamom. Unutar zemlje, pokrajina je poznata kao raj za avanturiste i putnike s ruksakom. Bogat kulturom etničkih manjina, poznat po rižinim terasama, kamenim šumama i snijegom prekrivenim planinama, Yunnan mi je bio pravi dar.

U Kinu me dovela neprofitna nastavna zajednica pod nazivom Teach For China. Živio sam u školi s 500 učenika i 25 drugih učitelja. Prilikom prvog susreta s ravnateljem škole objasnio sam mu da ne jedem meso pa čak ni jaja. Ne postoji riječ za "vegan" na kineskom, oni ih zovu vegani. Mlijeko i mliječni proizvodi se ne koriste često u kineskoj kuhinji, umjesto toga za doručak se koristi sojino mlijeko. Ravnatelj me obavijestio da se, nažalost, u školskoj blagovaonici kuha uglavnom na svinjskoj masti, a ne na biljnom ulju. “U redu je, sama ću si kuhati”, odgovorila sam tada. Kao rezultat toga, sve nije ispalo baš onako kako sam tada mislio. Međutim, učitelji su se lako složili da za jela od povrća koriste ulje repice. Ponekad bi kuhar za mene pripremio zasebnu porciju od povrća. Često je dijelila sa mnom svoju porciju kuhanog zelenog povrća, jer je znala da ga jako volim.

Južnokineska kuhinja je kisela i začinjena i u početku sam samo mrzila svo to ukiseljeno povrće. Voljeli su poslužiti i gorke patlidžane, koje ja baš nisam volio. Ironično, na kraju prvog polugodišta već sam tražio više tog istog kiselog povrća. Na kraju pripravničkog staža tanjur rezanaca činio se nezamislivim bez dobre porcije octa. Sada kada sam se vratio u SAD, šaka ukiseljenog povrća dodaje se u sva moja jela! Lokalni usjevi u Yunnanu varirali su od repice, riže i kakija do duhana. Voljela sam svakih 5 dana hodati do tržnice koja se nalazila uz glavnu cestu. Tu se moglo naći svega: svježeg voća, povrća, čaja i drangulija. Posebno su mi bili omiljeni pitahaya, oolong čaj, sušena zelena papaja i lokalne gljive.

Izvan škole izbor jela za ručak izazivao je određene poteškoće. Nije da nisu čuli za vegetarijance: ljudi bi mi često rekli: "Oh, i moja baka to radi" ili "Oh, ja ne jedem meso jedan mjesec u godini." U Kini, značajan dio stanovništva su budisti, koji se hrane uglavnom veganstvom. Ipak, u većini restorana vlada mentalitet da su najukusnija jela mesna. Najteže je bilo uvjeriti kuhare da zapravo želim samo povrće. Srećom, što je restoran jeftiniji, to je bilo manje problema. U tim malim autohtonim mjestima najdraža su mi jela bila pinto grah popečen s ukiseljenim povrćem, patlidžanom, dimljenim kupusom, ljutim korijenom lotosa i, kao što rekoh gore, gorkim patlidžanom.

Živio sam u gradu poznatom po pudingu od graška zvanom wang dou fen (), veganskom jelu. Pravi se tako što se oguljeni grašak zgnječi u pire i dodaje voda dok masa ne postane gusta. Poslužuje se ili u čvrstim “blokovima” ili u obliku tople kaše. Vjerujem da je biljna prehrana moguća svugdje u svijetu, a posebno na istočnoj hemisferi, jer nitko ne konzumira toliko mesa i sira kao na zapadu. I kako rekoše moji prijatelji svejedi.

Ostavi odgovor